Juraj Čunović, inženjer koji piše knjige o povijesti
Znatiželja pokreće ljude
Juraj Čunović je inženjer strojarstva u mirovini koji ima izuzetno zanimljiv i koristan hobi: proučava povijest našeg kraja i piše o tome. Do sada je napisao knjigu „Od seoskog mlina do budućeg energetičkog postrojenja“, a trenutno piše drugu, također o povijesti Duge Rese. Osim toga prepisao je i digitalizirao spomenice nekoliko škola, one u Zvečaju, u Svetom Petaru i stare škole u Dugoj Resi.
S gospodinom Čunovićem susreli smo se u školskoj knjižnici (23.1. 2015.). Najprije smo poslušali njegovo predavanje o Đuri Tomičiću, učitelju koji je učinio mnogo dobra za svoj grad. Osim što je pedeset godina radio kao učitelj, sudjelovao je u osnivanju Sokolskog društva, Planinarskog društva i, što je najvažnije, 1925. godine bio je utemeljitelj Gradske knjižnice i čitaonice Duga Resa.
Nakon predavanja postavili smo gospodinu Čunoviću nekoliko pitanja.
Kada ste počeli proučavati povijest Duge Rese i što Vas je potaknulo na to?
Prije desetak godina prilikom izrade projekta obnove termo-elektrane u Pamučnoj industriji, počeo sam proučavati dokumente o tvornici. S vremenom se moje zanimanje sve više širilo. Zamisao je bila da se termo-elektrana obnovi i postane gradska toplana. Cijeli grad bi se mogao grijati na taj način. Međutim, projekt nije naišao na podršku lokalnih političara.
Kada se Duga Resa prvi put spominje u povijesnim dokumentima?
Duga Resa se prvi put spominje 1385. godine. Ime grada vezuje se uz porodica Sudar, vlasteline u Slavoniji. Te su godine boravili u okolici Karlovca. Sudari su bili vlasnici Duge Rese, Zamostanja (današnjeg Mostanja) i Radonje. Kasnije su postali i vlasnici Dubovca. To je vidljivo iz povijesnih arhiva i zemljišnih knjiga koji se čuvaju u Budimpešti.
Slijedeći dokument u kome se spominje Duga Resa je iz 1531. godine. Dokument opisuje putovanja delegacije iz Ljubljane u Carigrad na pregovore sa Sulejmanom I. Veličanstvenim. Spominje se datum 5. 2. 1531. kad su Josip Lamberg i Nikola Jurišić na povratku iz Carigrada prošli Belaj, prešli vodu Koranu, došli do Mrežnice, prevezli se preko Mrežnice, došli u selo Dugu Resu i tu prenoćili. Drugi dan su ranom zorom krenuli na put pa prešli Novigrad, Ribnik i došli u Metliku. Kompletan dokument ima pedesetak strana.
Što čovjek može naučiti iz povijesti?
Puno toga. Prije svega kako se živjelo nekada, u čemu su ljudi griješili i da danas izbjegavaju slične greške. To je pokretač napretka čovječanstva. Ako usporedite čovjeka iz pećine i ovog danas, vidite koliko je čovječanstvo napredovalo. A uzrok tome je znatiželja. Kažu ljudi da je znatiželja ubila mačku. Može biti, ali ako niste znatiželjni nije dobro. Ako želite saznat što je sad tu, ispod ovog prozora, ako sjedite tu gdje sjedite, nećete nikad saznati, ali ako provirite kroz prozor, onda hoćete. Znatiželja pokreće čovjeka.
U Dugoj Resi nemamo nikakav muzej. Što mislite zašto?
Zašto? Možda ljudi nisu zainteresirani. Pisao sam u svojoj knjizi da bi bilo dobro napraviti jedan muzej. Recimo – „živi“ muzej. Hidroelektrana u Dugoj Resi je najstarija hidroelektrana u Evropi. Datira iz 1884. godine kad je osnovana tvornica. Kraljevska opunomoćena tvornica predenja i tkanja pamuka u Dugoj Resi kako se u početku zvala. 1905. godine napravljena je brana koja stoji i danas, jedino su ugrađene druge turbine. Predložio sam da to bude „živi” muzej, da se restauriraju kotlovi i parne turbine, da se vidi kako je nekada izgledalo. Kad sam to predlagao prije trinaest godina, tadašnji gradonačelnik mi je rekao: „Uuu, pa to je investicija!“ Investicija u muzej bila bi vrlo mala, a korist za generacije koje stasaju i koje će tek doći, neizmjerno velika.
Tekst: Magdalena Lenard, 6. b
Fotografije: Tin Živčić, 6. b
