Razgovor s povodom

Iako Pamučna industrija Duga Resa već godinama ne postoji, ostala su sjećanja. Velik dio naših sugrađana generacijama je bio vezan uz njen rad. Naš grad u novom tisućljeću živi drugačije, ali mislimo da se ponekad dobro prisjetiti ne tako daleke prošlosti. Tomu u prilog donosimo razgovor s Višnjom Pavlić, Sindikalnom povjerenicom i predsjednicom Radničkog vijeća Pamučne industrije Duga Resa od 1989. godine pa sve do njezinog zatvaranja.

Pogoni zjape prazni, a ruševni zidovi podsjećaju na nekadašnji ponos i hraniteljicu našega grada

Gradnja tvornice počela je davne 1884. godine. Strani tvorničar prepoznao je dobar položaj našega mjesta: rijeka Mrežnica, seosko stanovništvo i blizina prometnice. Izgrađen je  Kasar, radničko naselje u kojem su živjeli radnici koji su se doselili iz okolnih seoskih mjesta. U Velikoj i Maloj vili živjeli su rukovoditelji tvornice. Tijekom godina gradile su se predionica, proizvodnja struje, zatim pogon tkaonice, dorade, pletionica, ljevaonica i pogon konfekcije. U svojim najslavnijim godinama u tvornici je bilo zaposleno četiri i pol do pet tisuća radnika. Bila je to jedna od najvećih tekstilnih tvornica u ovom dijelu Europe.

Žene radnice

Koliko je žena radilo i u kojim uvjetima?

Bila je to ženska tvornica. U njoj je radilo 70 – 80 posto žena. Rad je bio organiziran u tri smjene i to je bilo osam satno radno vrijeme: jutarnja smjena od 6 do 14 sati, poslijepodnevna smjena od 14 do 22 sata i noćna od 22 do 6 ujutro. Zbog velike potrebe u proizvodnji u tkaonici po potrebi je bila organizirana i četvrta smjena što je značilo da se radilo svih sedam dana u tjednu. Bilo je četrdeset satno radno vrijeme što znači da je to bio petodnevni radni tjedan, sve ostalo je bio plaćeni prekovremeni rad. Svi uvjeti rada su bili regulirani kolektivnim ugovorom tvornice. Radnici su imali pravo na godišnji odmor ovisno o godinama staža. Najkraći godišnji odmor je bio u trajanju od osamnaest dana na što su se nadograđivali ostali uvjeti, dodatni dani po godinama staža, dani za uvjete rada, za smrt u obitelji… Radilo se u vrlo teškim uvjetima: u predionici prašina, u tkaonici velika buka, u doradi mirisi boja, a u konfekciji osam satno sjedenje nad šivaćim  mašinama.

Kako su takvi uvjeti utjecali na žene?

Uz teški smjenski rad i obavezu obavljanja svih kućanskih poslova, radnice su vrlo rano obolijevale od profesionalnih bolesti. Već u najboljim godinama bile su izmučene, iscrpljene… Veliki broj žena je morao odlaziti u prijevremenu mirovinu ili se trajno liječiti.

Što se u tvornici proizvodilo?

Pamučna je imala raznolike proizvode: proizvodnja pletiva, pređe, šivanja posteljine i stalni program donjeg rublja i sportske odjeće. Zauvijek je ostala najprepoznatljivija po kvaliteti i prekrasnim šarama tkanine „damast“.

Težak rad za malu plaću

Jeste li bili zadovoljni radom u tvornici?

Tvornički rad je bio težak rad, radnička plaća mala, a norme visoke. Od svega najgore je bilo to što je u posljednjih nekoliko godina isplata plaća postala neredovita pa je znalo proći i  dva-tri mjeseca da je nije bilo. Kako su u tvornici većinom radile cijele obitelji, u kuću nije dolazio nikakav prihod pa je egzistencija radnika bila izuzetno ugrožena. U mojoj obitelji se  generacijski radilo u tvornici. Teško je bilo shvatiti da nakon ratnih godina (nakon što je većina radnika sudjelovala u obrani naše države, a mi žene pod uzbunama trčale na posao jer je tvornica radila punim kapacitetom i oblačila našu vojsku) plaće više nisu bile redovite.  Takvo stanje je bilo odraz ukupne gospodarske situacije u Hrvatskoj, a na tržištu više nije bilo mjesta za tekstil. On je propadao u cijeloj državi, a Pamučna se različitim protestima radnika održavala dok god je mogla. Na kraju je nezadovoljstvo dominiralo, žene su odbile raditi dok im se ne isplate plaće i Pamučna ušla u višetjedni štrajk. Radnice su čvrsto stajale na stajalištu da neće započeti raditi dok ne dobiju svoje teško zarađene plaće.

Gdje je Pamučna danas?

dsc00942S obzirom da se nisu pronašli uvjeti za isplatu plaća, tvornica je ušla u stečaj. Proizvodnja je zaustavljena, a svi su radnici dobili otkaz i završili na Zavodu za zapošljavanje. Tvornica je temeljem stečajnog zakona prodana privatnom vlasniku koji je jedno kratko vrijeme u kratkom obimu obnovio proizvodnju u nekim pogonima. Danas se u tvornici proizvodi samo struja, a u konfekciji povremeno radi 20 do 30 žena. Pogoni zjape prazni, a ruševni zidovi podsjećaju na nekadašnji ponos i hraniteljicu našega grada.

Lana Pavlić, 7. b

 Damast

Damast je nekada bio najcjenjeniji proizvod Pamučne industrije, a ona je bila jedina u ovom dijelu Europe koja ga je proizvodila.

Damast je tkanina nastala u srednjem vijeku na području današnje Sirije. Ime je dobila po gradu Damasku. Za razliku od standardnog tkanja gdje se podiže svaka druga nit osnove, damast se tka tako da se prema predlošku podiže točno određena nit ili niz niti. Radi se od najtanje do deblje pređe bijele boje ili u laganim pastelnim bojama. Kad se tkanina istka, dobijemo srednje teški materijal s uzorkom koji je formiran tkanjem. Damast je sjajan, a na površini su vidljivi različiti figuralni ili ornamentalni uzorci dobiveni žakard tkanjem u istoj boji.

Tkalački žakard stroj

1801 godine – Joseph Marie Jacquard izumio je tkalački stroj kod kojeg su uzorci tkanja bili predstavljeni nizom bušenih kartica. Raspored rupica na bušenim karticama predstavljao je program kojim se određivalo djelovanje tkalačkog stroja.

Mala hidroelektrana

1884. godine ugrađene su dvije vodne turbine snage 662 kw.

 

Ivan Sušanj, psiholog

Važno je razgovarati s djetetom

Psiholog u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti pri Zavodu za javno zdravstvo Karlovačke županije Ivan Sušanj pomogao nam je da bolje razumijemo što za dijete znači preseljenje u novu sredinu. Saznajte kako se djeca snalaze u takvoj situaciji i treba li ih uopće što pitati. Što psiholog savjetuje roditeljima kada donose odluku o preseljenju i kako pomoći djeci da lakše prebrode razdoblje prilagodbe, pročitajte u nastavku.

Kako preseljenje može utjecati na psihu djeteta?
Preseljenje u drugu državu velika je promjena u životu i roditelja i njihove djece. Kada govorimo o utjecaju koji ima preseljenje u drugu državu, utjecaj može biti i pozitivan i negativan. Hoće li biti negativan ili pozitivan ovisi o brojnim faktorima. Preseljenje u drugu državu može biti i dvosjekli mač. Ako se dijete, na primjer, seli iz sredine gdje nije bilo sretno i gdje je bilo pod stalnim stresom, preseljenje će možda imati pozitivan utjecaj na njega, no, nažalost, postoji mogućnost da bude još i gore. Da bi se izbjeglo pogoršanje situacije, bitno je temeljito se pripremiti za preseljenje. Vrlo je bitno u kakvu se sredinu seli i kako će dijete biti prihvaćeno u novoj sredini. Prilikom preseljenja u drugu državu utjecaj na psihu imaju i moguće kulturalne razlike i novi jezik. Iz tog razloga jedan od najvažnijih elemenata je detaljno planiranje i prikupljanje što više informacija o zemlji u koju se roditelji s djecom sele.
Što biste savjetovali roditeljima kad donesu odluku o preseljenju? Kako da pomognu sebi i djeci da što lakše prebrode odlazak i privikavanje na novu sredinu?
Prilikom odlučivanja o preseljenju u drugu državu važno je razgovarati s djetetom i čuti njegovo mišljenje o tome. Prije preseljenja roditelji bi trebali detaljno istražiti podatke o gradu u koji se useljavaju, o školi u koju planiraju upisati dijete, o udaljenosti škole od mjesta stanovanja, itd. Ako je moguće, korisno bi bilo prije preseljenja boraviti neko kratko vrijeme u gradu da osjete atmosferu grada i naviknu se na ritam života te da steknu bolji uvid o tome kako će izgledati njihov život u novom gradu.
Jeste li u svojoj praksi imali slučajeve da su djeca imala psihičkih problema zbog prelaska u novu sredinu?
Nažalost, imao sam slučajeva gdje su neka djeca imala određene psihičke problema radi preseljenja iz razloga što u novoj sredini nisu u početku bili prihvaćeni od svojih vršnjaka i što su imali problema sa sporazumijevanjem radi jezične barijere. Ali nakon nekog vremena prilagodbe djeca su uspješno nastavila sa školovanjem, upoznala su nove prijatelje te sretno nastavila živjeti svoje živote.
Kažete da su neka djeca imala problema. Možete li nam pobliže objasniti kako su se manifestirali ti problemi? Kada bi roditelji trebali potražiti stručnu pomoć – koji simptomi se smatraju alarmantnima?
Neki od simptoma su: potištenost, problemi sa spavanjem, često plakanje, frustriranost i izbjegavanje odlaska u školu ili druženja s vršnjacima. Roditelji bi u početku trebali porazgovarati s djetetom da vide što će im dijete reći, što ga muči. Ako simptomi potraju dulje od 2 – 3 tjedna, trebali bi potražiti stručnu pomoć. Alarmantan simptom je samoozljeđivanje.
Smatrate li da bi još nešto važno trebali reći o ovoj temi?
Ponovio bih još jedanput da je preseljenje u drugu državu velika odluka u životu roditelja i njihove djece i da je iz tog razloga vrlo bitno uključiti i dijete u proces donošenja odluke. Kroz razgovor s djetetom roditelji bi trebali saslušati njegovo mišljenje i strahove oko preseljenja. Na taj način bi mu mogli pomoći da što lakše savlada preseljenje i da se što prije i lakše uklopi u novu sredinu.
Mihael Lenard, 7.b


Juraj Čunović, inženjer koji piše knjige o povijesti

Znatiželja pokreće ljude

Svi članovi novinarske grupe sa zanimanjem su ga slušali, a na kraju predavanja postavljali su mu pitanja na koja je on strpljivo odgovarao. Uglavnom, svi su bili oduševljeni ovim posjetom, a što je najbitnije, saznali smo neke nove činjenice o našem gradu i osobama za koje do sada nismo znali. Vjerujemo da upravo ovakvih priča u našem gradu ima još puno i naravno mi kao mladi novinari trudit ćemo se da ih otkrijemo. Zahvaljujemo gospodinu Čunoviću što nas je posjetio i prenio nam svoje životno iskustvo.
Članovi novinarske grupe sa zanimanjem su slušali gospodina Čunovića, a na kraju predavanja postavljali smo mu pitanja. Uglavnom, svi su bili oduševljeni ovim posjetom, a što je najbitnije, saznali smo neke nove činjenice o našem gradu i osobama za koje do sada nismo znali. Vjerujemo da upravo ovakvih priča u našem gradu ima još puno i naravno, mi kao mladi novinari trudit ćemo se da ih otkrijemo.

Juraj Čunović je inženjer strojarstva u mirovini koji ima izuzetno zanimljiv i koristan hobi: proučava povijest našeg kraja i piše o tome. Do sada je napisao knjigu „Od seoskog mlina do budućeg energetičkog postrojenja“, a trenutno piše drugu, također o povijesti Duge Rese. Osim toga prepisao je i digitalizirao spomenice nekoliko škola, one u Zvečaju, u Svetom Petaru i stare škole u Dugoj Resi.

S gospodinom Čunovićem susreli smo se u školskoj knjižnici (23.1. 2015.). Najprije smo poslušali njegovo predavanje o Đuri Tomičiću, učitelju koji je učinio mnogo dobra za svoj grad. Osim što je pedeset godina radio kao učitelj, sudjelovao je u osnivanju Sokolskog društva, Planinarskog društva i, što je najvažnije, 1925. godine bio je utemeljitelj Gradske knjižnice i čitaonice Duga Resa.

Prijepis školske spomenice koju je vodio Đuro Tomičić. U razgovoru s nama gospodin Čunović istaknuo je da je mišljenja je da bi se neke ustanove u Dugoj Resi, npr. knjižnica i škola Vladimira Nazora, trebale nazvati upravo po Tomičiću.

Nakon predavanja postavili smo gospodinu Čunoviću nekoliko pitanja.

Kada ste počeli proučavati povijest Duge Rese i što Vas je potaknulo na to?

Prije desetak godina prilikom izrade projekta obnove termo-elektrane u Pamučnoj industriji, počeo sam proučavati dokumente o tvornici. S vremenom se moje zanimanje sve više širilo. Zamisao je bila da se termo-elektrana obnovi i postane gradska toplana. Cijeli grad bi se mogao grijati na taj način. Međutim, projekt nije naišao na podršku lokalnih političara.

Kada se Duga Resa prvi put spominje u povijesnim dokumentima?
Duga Resa se prvi put spominje 1385. godine. Ime grada vezuje se uz porodica Sudar, vlasteline u Slavoniji. Te su godine boravili u okolici Karlovca. Sudari su bili vlasnici Duge Rese, Zamostanja (današnjeg Mostanja) i Radonje. Kasnije su postali i vlasnici Dubovca. To je vidljivo iz povijesnih arhiva i zemljišnih knjiga koji se čuvaju u Budimpešti.
Slijedeći dokument u kome se spominje Duga Resa je iz 1531. godine. Dokument opisuje putovanja delegacije iz Ljubljane u Carigrad na pregovore sa Sulejmanom I. Veličanstvenim. Spominje se datum 5. 2. 1531. kad su Josip Lamberg i Nikola Jurišić na povratku iz Carigrada prošli Belaj, prešli vodu Koranu, došli do Mrežnice, prevezli se preko Mrežnice, došli u selo Dugu Resu i tu prenoćili. Drugi dan su ranom zorom krenuli na put pa prešli Novigrad, Ribnik i došli u Metliku. Kompletan dokument ima pedesetak strana.

Što čovjek može naučiti iz povijesti?
Puno toga. Prije svega kako se živjelo nekada, u čemu su ljudi griješili i da danas izbjegavaju slične greške. To je pokretač napretka čovječanstva. Ako usporedite čovjeka iz pećine i ovog danas, vidite koliko je čovječanstvo napredovalo. A uzrok tome je znatiželja. Kažu ljudi da je znatiželja ubila mačku. Može biti, ali ako niste znatiželjni nije dobro. Ako želite saznat što je sad tu, ispod ovog prozora, ako sjedite tu gdje sjedite, nećete nikad saznati, ali ako provirite kroz prozor, onda hoćete. Znatiželja pokreće čovjeka.

U Dugoj Resi nemamo nikakav muzej. Što mislite zašto?
Zašto? Možda ljudi nisu zainteresirani. Pisao sam u svojoj knjizi da bi bilo dobro napraviti jedan muzej. Recimo – „živi“ muzej. Hidroelektrana u Dugoj Resi je najstarija hidroelektrana u Evropi. Datira iz 1884. godine kad je osnovana tvornica. Kraljevska opunomoćena tvornica predenja i tkanja pamuka u Dugoj Resi kako se u početku zvala. 1905. godine napravljena je brana koja stoji i danas, jedino su ugrađene druge turbine. Predložio sam da to bude „živi” muzej, da se restauriraju kotlovi i parne turbine, da se vidi kako je nekada izgledalo. Kad sam to predlagao prije trinaest godina, tadašnji gradonačelnik mi je rekao: „Uuu, pa to je investicija!“ Investicija u muzej bila bi vrlo mala, a korist za generacije koje stasaju i koje će tek doći, neizmjerno velika.

Tekst: Magdalena Lenard, 6. b

Fotografije: Tin Živčić, 6. b

This slideshow requires JavaScript.


Intervju s doc. dr. sc. Viktorijom Car

Novinarstvo je radoznalost

Viktorija CarOdlučili smo istražiti što stručna osoba misli o novinarskim grupama i novinarima općenito. Za pomoć smo se obratili doc. dr. sc. Viktoriji Car koja radi na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na studiju novinarstva. Viktorija Car je rado odgovorila na naša pitanja i srdačno nas pozvala da dođemo na Fakultet u posjet i vidimo što to uče „pravi“ novinari. Pročitajte njezine zanimljive odgovore.

U novinarstvu od malih nogu

Što mislite o novinarskim grupama u osnovnim školama? Možete li se osvrnuti na svoje iskustvo s novinarstvom u osnovnoj školi i kako je ono utjecalo na to da postanete profesorica na Fakultetu političkih znanosti?
Imati novinarsku grupu u osnovnoj školi jednako je kao moći putovati i upoznati strane zemlje i ljude u njima iz prve ruke. Novinarstvo je radoznalost, znatiželja za znanjem, za onim što se zaista dogodilo, za stvarnim ljudima, kulturama, običajima. Oni koji već u osnovnoj školi razviju ljubav prema radoznalosti, ljubav prema znanju i informacijama koje nadilaze formalno učenje – sigurno se neće pogubiti kasnije u životu i živjeti „looserski“ život koji im dirigiraju neki drugi.
Odrasla sam u Splitu i tada se moja osnovna škola zvala „Bratstvo-jedinstvo“ – danas smiješno zvuči. Mogla se zvati bilo kako, ali ono što je važno je to što smo imali sjajnu literarno-novinarsku i dramsku grupu. Ja sam se pronašla među novinarkama. Novinarska grupa me naučila da se ne sramim postaviti pitanje, da se ne sramim prići drugoj osobi pa makar ona bila predsjednik SAD-a ili Papa, naučila me što to znači „tko pita – ne skita“, naučila me biti sigurna i samostalna gdjegod se našla (makar i na Sjevernom polu), naučila me da su informacije oko nas, ali ako ih ne potražimo – one će i dalje biti blizu nas, a mi nećemo znati ništa o njima.
Ono što je nas iz novinarske grupe razlikovalo od ostalih učenika bilo je to što se mi nismo ustručavali istraživati… Mene je kasnije to istraživanje dovelo do znanosti. Prepoznala sam da mi znanost nudi još jedan korak dalje od novinarstva – istraživanje koje ne ostaje na dnevnim događajima, istraživanje koje kasnije i netko drugi može nastaviti, nadograditi. Po tome su novinarstvo i znanost slični – veže ih ljubav prema znanju, znatiželja za informacijama, radoznalost.

O čemu ste pisali kao novinarka u školi? Sjećate li se nekog posebno
uspješnog teksta?

Najviše sam voljela pisati reportaže s putovanja te raditi intervjue s književnicima i književnicama, osobama neobičnih zanimanja, sportašima i sportašicama, glumcima, režiserima, itd. Svake sam godine bila pozvana na Republički susret (današnji Lidrano) i veselila sam se tim druženjima. Ipak, najaktivnija sam bila kao učenica-novinarka u emisiji Radio Zagreba “Stigla je pošta”, a tu mi je motivacija za upornost bilo ljetovanje na koje je odlazilo deset najvrjednijih suradnica i suradnika. Takva novinarska ljetovanja na Bjelašnici u BiH, u Šibeniku i u istarskom Rapcu pamtim cijeli život. Budući da smo za “Poštu” izvještavali svaki tjedan – teme su tu bile iz učeničkog života, ali i događaji iz grada Splita u kojem sam tada živjela. Voljela sam pisati o kazališnim predstavama, filmskim projekcijama, izložbama, ali i o svim aktivnostima koje su uključivale učeničku kreativnost.

Online novinarstvo

Život je namješten tako da bude zabavan, da svaki dan upoznajemo nove, zanimljive ljude, da nešto naučimo i tako slažemo svoj život od niza zanimljivih informacija, događaja, osoba.
Život je namješten tako da bude zabavan, da svaki dan upoznajemo nove, zanimljive ljude, da nešto naučimo i tako slažemo svoj život od niza zanimljivih informacija, događaja, osoba.

Kako komentirate online novinarstvo, tj. njegovu sve veću popularnost? Koje su prednosti, a koji nedostatci online novinarstva ?
Online novinarstvo je prije svega – novinarstvo, samo na online platformi. I tiskano i televizijsko novinarstvo su prije svega bili potraga za neistraženim, za nedostupnim informacijama, a tek je onda važan bio medij kojem se prilazilo ili pisanim tekstom ili audio-vizualnim sadržajem. Tako je i danas s online platformama. Međutim, važno je naglasiti da novinari nisu oni koji preuzimaju informacije iz drugih medija – to su prepisivači. Novinari nisu građani koji se zateknu na mjestu događaja pa nevješto naprave video, kažu „Ovo je strašno“ i postave to na YouTube ili na neku medijsku mrežnu stranicu. Novinari donose informaciju koja je nova (tko? što? gdje? kada?), aktualna, važna i, najvažnije, provjerena, potvrđena od dva međusobno nepovezana izvora, stavljena u širi kontekst, objašnjena odgovorima na pitanja kako? i zašto? Novine su bile medij 19. stoljeća, televizija je bila medij 20. stoljeća, a internet je medij 21. stoljeća. Možda ćemo vrlo brzo svjedočiti i nekom 3D ili 4D masovnom mediju, ali za sada je internet platforma na kojoj većina nas pronalazi svoju dnevnu dozu informacija. Ono što ga čini posebnim je njegova društvena komponenta – više nismo sami na kauču kao nekad (roditelje i baku tek ponekad smo računali kao društvo) – danas zahvaljujući društvenim mrežama informacije i znanje još brže dijelimo, komentiramo, raspravljamo o njima…

Koristite li se društvenim mrežama i kojim?
Samo sam na Facebooku. Zahvaljujući njemu u kontaktu sam s mnogim osobama s kojima se inače nikada ne bih ni čula ni vidjela. Facebook je javni prostor i trebamo ga takvim prihvatiti. Opasnosti na Facebooku su jednake kao i na bilo kojem drugom javnom prostoru: ukoliko ne znamo kamo i zašto idemo – šanse da nam se dogodi neko neugodno iskustvo su velike. Ako znamo kamo idemo i koji nam je cilj – onda nam društvene mreže samo mogu dodatno pomoći da budemo uspješniji.

Malo pravih novinara

Što mislite o kvaliteti hrvatskih medija? O medijskim sadržajima za djecu i mlade?
Mediji u Hrvatskoj izgubili su onu temeljnu znatiželju, potragu za znanjem i informacijom. U hrvatskim medijima malo je novinara, a puno je onih koji reklamiraju proizvode i usluge, prepisuju iz drugih medija, prevode tekstove iz stranih medija – sve to nisu novinari već pisci reklamnih poruka, prepisivači i prevoditelji. Možda oni sebe nazivaju novinarima, ali to je otprilike kao i onaj koji je bez sluha, a naziva se glazbenikom. U Hrvatskoj nemamo kvalitetnu dnevnu novinu ili tjednik pa da se veselite čitati svaki novi broj, stranicu po stranicu, koje će vas odvesti u svijet lukave i strateški zapletene politike, svjetske kulture, povijesti, običaja, ljudi… Televizije su podjednako sadržajno uprosječene: sadržaj je uglavnom namijenjen  nezahtjevnoj publici kojoj je highlight dana sjesti na kauč i prebacivati programe na daljinskom pa nakon sat-dva zijevnuti „umoran sam“ bez da se sjeća i minute odgledanog sadržaja (to su oni looseri s početka ovog intervjua). Tek HTV3 nas iznenadi odličnim filmom ili dobrim dokumentarcem, ili poneka radijska stanica, npr. emisijom o zvijezdama (Andromeda). Nažalost, ni naši tzv. portali (medijske mrežne stranice) nisu ništa „pametniji“ – uglavnom nas bombardiraju nevažnim informacijama o zvijezdama čijih imena se nećemo sjećati već sljedeće zime. Zašto bismo na to gubili vrijeme? Osim ako nam u životu nije baš jaaaaaaako dosadno.

Imate li neki savjet za nas?
Život je namješten tako da bude zabavan, da svaki dan upoznajemo nove, zanimljive ljude, da nešto naučimo i tako slažemo svoj život od niza zanimljivih informacija, događaja, osoba. Imati „novinarski nerv“ privilegij je kao znati govoriti strane jezike, kao znati napraviti super fini kolač od nešto brašna, jaja, maslaca, šećera i čokolade, i to onda podijeliti s drugima. Ne slušajte one koji vam govore da je život težak, da nećete uspjeti, da je za sve potrebna „veza“ – oni samo govore iz svog lošeg iskustva. Slušajte one koji su uspjeli, koji su zadovoljni, koji vole život – od njih imate što naučiti.

Roman Grobenski, 8. b

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s