Razgovor s povodom

Povodom proglašenja 2021. godine za Godinu čitanja razgovarali smo s dr. sc. Anitom Peti-Stantić

Čitatelj se stvara u mladosti

“Čitanje je važno je zato što se nitko od nas ne rodi kao čitač, nego čitanje predstavlja ljudsku specifičnost po kojoj se razlikujemo od drugih primata. Čitanjem razvijamo svoj mozak na jedinstven način, a istovremeno ulazimo u svjetove u koje inače nikada ne bismo ušli, susrećemo se s likovima s kojima se inače nikada ne bismo susreli, a činimo to na drugačiji način nego kad gledamo filmove ili videe, zato što je prilikom čitanja naš mozak stalno aktivan. On stvara te svjetove iz onoga što čitamo. Osim toga, čitanjem raznolike literature, pa i popularnoznanstvenih tekstova, razvijamo i svoju sposobnost kritičkoga mišljenja, što mi se čini izuzetno važnim uvijek, a danas, kad smo okruženi velikom količinom informacija, posebno”, kaže profesorica Peti-Stantić. Profesorica nam je rekla i što misli o obaveznoj školskoj lektiri, zašto neka djeca imaju poteškoće s čitanjem i savjetovala kako im pomoći te podijelila s nama preporuke za čitanje.

Čitanje je nešto bez čega danas ne možemo

            Kako komentirate odluku Vlade RH da ovu godinu proglasi Godinom čitanja?

dr. sc. Anita Peti-Stantić Foto: Branko Nađ

            U posljednjih su nekoliko godina oni koji upravljaju javnim politikama počeli slušati znanstvenike koji već dugo govore o tome koliko je čitanje, posebno dubinsko čitanje, čitanje s razumijevanjem, važno. Tako se u Hrvatskoj prije dosta godina počelo razgovarati o tome da se čitanju posveti više pažnje pa je jedna veća grupa ljudi sastavila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja je usvojena krajem 2017. godine. U toj su strategiji, koja je pisana za razdoblje između 2017. i 2022. godine, predviđene mnoge aktivnosti vezane uz poticanje čitanja. Neke su od njih ostvarene, a neke još nisu. Proglašenje ove godine Godinom čitanja dio je te strategije i plana da se čitavom društvu pokuša pokazati kako je čitanje nešto bez čega danas ne možemo, no čemu treba posvetiti posebnu pažnju jer ne dolazi automatski, posebno ne danas kad postoji toliko drugih zabava koje su nam dostupne na jedan klik.

            Osobno, želim se nadati da će u okviru Godine čitanja biti organizirane mnoge aktivnosti koje će i one koji ne čitaju ili ne čitaju ni puno ni rado, privući čitanju i uvjeriti ih u to da se u čitanju itekako može uživati. 

            Što Vas je potaknulo da proučavate čitanje? Zašto je čitanje važno?

            Moja je struka lingvistika, što znači da se bavim jezikom, i to ne samo hrvatskim, nego uspoređivanjem različitih jezika, najčešće slavenskih. Uz to sam i prevoditeljica sa slovenskog i engleskog. Prije nego što sam se počela znanstveno baviti čitanjem i proučavati kako čitanje funkcionira u našem mozgu i što znači za pojedinca, a što za čitavo društvo, godinama sam uređivala knjige za djecu i mlade. To sam voljela raditi zato što sam mogla birati knjige za koje sam mislila da bi ih mnogi mladi trebali pročitati. Vjerovala sam da biram dobre i zanimljive knjige i voljela sam razgovarati s mladima koji su ih čitali, organizirala radionice i razgovore o knjigama, uvijek nastojala čuti što mladi govore. Radila sam to zato što sam oduvijek bila uvjerena u to da se čitatelj, onaj koji doista voli čitati, stvara u mladosti. Malo je ljudi koji u mladosti nisu rado čitali, a onda su postali strastveni čitatelji kasnije.

            Neposredni poticaj za znanstveno proučavanje čitanja došao je tijekom mog boravka u Americi, gdje sam u Centru za kognitivne studije i Centru za čitanje i istraživanja jezika na Sveučilištu Tufts pored Bostona imala priliku surađivati s divnim ljudima koji su se već godinama bavili čitanjem, posebno disleksijom, dakle problemima kodiranja djece prilikom čitanja. Moje je troje djece istovremeno pohađalo škole u Americi u kojima se jako puno radilo na čitanju, od toga da su učitelji svakodnevno provodili vježbe razumijevanja riječi i odsječaka teksta, do toga da su svaki dan za zadaću imali jedino to da pola sata čitaju. Uz to, svaki dan u školi započinjali su tako da su 15-20 minuta jednostavno čitali što god su željeli i nitko ih ništa nije pitao o tome. Promatrala sam učinke takvog rada i usput se, uz svoj lingvistički posao, počela sve više interesirati za proučavanje čitanja.

            Kad smo se vratili u Hrvatsku, pokrenula sam znanstveni projekt koji se jako komplicirano zove Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture, u okviru kojega sam ono što smo teorijski proučavali pokušavala primijeniti na čitanje, posebno mladih. U jednom sam trenutku poželjela ono što sam naučila prenijeti i drugima, a ne samo svojim studentima, pa sam napisala knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i održala mnoge radionice s učiteljima i učenicima koje su bile doista lijepo primljene. Ovaj tjedan je otišla u tisak knjiga koju sam napisala sa svojom najmlađom kćeri maturanticom pod naslovom Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? Ideja je njezina, izvedba uvelike također, a nadamo se da će biti zanimljiva i učiteljima i mladima. Opet o čitanju, naravno.

            Zašto je čitanje važno? O tome bih mogla govoriti satima, ali ukratko ovako: važno je zato što se nitko od nas ne rodi kao čitač, nego čitanje predstavlja ljudsku specifičnost po kojoj se razlikujemo od drugih primata. Čitanjem razvijamo svoj mozak na jedinstven način, a istovremeno ulazimo u svjetove u koje inače nikada ne bismo ušli, susrećemo se s likovima s kojima se inače nikada ne bismo susreli, a činimo to na drugačiji način nego kad gledamo filmove ili videe, zato što je prilikom čitanja naš mozak stalno aktivan. On stvara te svjetove iz onoga što čitamo. Osim toga, čitanjem raznolike literature, pa i popularnoznanstvenih tekstova, razvijamo i svoju sposobnost kritičkoga mišljenja, što mi se čini izuzetno važnim uvijek, a danas, kad smo okruženi velikom količinom informacija, posebno. Što god radili u životu, čitat ćemo i susretati se s tekstovima. Svakome bi trebalo biti u interesu da bude sposoban dobro razumjeti što veći broj raznolikih tekstova, jer se tako neće ograničiti u životu, nego će si čitanjem otvoriti mnoga vrata. Ja doista vjerujem u to.  

Poticati znatiželju i motivaciju

            Mnoga djeca imaju poteškoće s čitanjem. Kako im se može pomoći? Što biste savjetovali učenicima, a što učiteljima i roditeljima?

            Već sam spomenula disleksiju kao specifičnu poteškoću čitanja. Osim te situacije, u kojoj djeca doista ne mogu spojiti riječi i razumjeti tekst jer ih njihov mozak vidi drugačije od onoga kako su napisane (no vježbama se i to može jako poboljšati), mnoga djeca imaju problema i s koncentracijom i nemogućnošću čitanja duljih tekstova. To je povezano s našim današnjim načinom života i čitanjem mnogih kratkih tekstova u elektronskom obliku. Svima, i učenicima i učiteljima i roditeljima, mogu savjetovati isto, samo s različitih strana.

            Vrlo je važno shvatiti do koje je mjere čitanje važno za naš intelektualni razvoj i našu sposobnost da koristimo mnoge riječi u mnogim značenjima, zbog čega se možemo precizno izražavati i precizno razumjeti što nam netko drugi želi reći. Krenemo li od toga, jasno je da je važno početi rano i izložiti dijete što ranije čitanju. Dakle, djeci treba čitati i pripovijedati priče od najranije dobi, treba razgovarati s njima, a i djeca trebaju što više razgovarati međusobno, uživo, o koječemu. Nikakva elektronska komunikacija to ne može zamijeniti. Naime, i čitanjem odmalena i razgovorom se bogati rječnik, i pasivni (to je ono kad samo razumijemo neku riječ, ali je sami još ne bismo upotrijebili) i aktivni (to je ono kad i razumijemo i upotrebljavamo riječi na pravi način), ali se, što je možda još važnije, proširuje naš vlastiti svijet. Proširuju nam se interesi i postajemo zainteresirani, onim što čitamo hranimo svoju znatiželju.

            Imam i poseban savjet za roditelje i učitelje. Roditelji često, čak i kad čitaju djeci dok su mala, prestanu čitati kad ona sama nauče čitati. To ne bi trebali raditi, nego bi trebali nastaviti čitati s djecom, ponekad ih pitati što čitaju, razgovarati s njima. Zašto? Zato što je to divno vrijeme provedeno zajedno i vrijeme u kojem roditelji i djeca imaju priliku razgovarati, djeca imaju priliku pitati sve što ne razumiju, a to je uvijek dobro.

            Učitelji, s druge strane, koji znaju da se nekoj djeci nije čitalo odmalena, znaju da takva djeca dolaze u školu sa znatno osiromašenim vokabularom. No na tome se može raditi, takvu se djecu može poticati i može se, i treba, pronaći one knjige koje će im biti zanimljive. Takvoj djeci treba pomoći da čim prije uhvate korak s drugima, jer ako se taj jaz u vokabularu ne zatvori rano, on postaje problem za svladavanje gradiva i čitanje najkasnije u 5. razredu, kad dođu mnogi predmeti i novi učitelji.

            I jedni i drugi bi trebali djeci omogućiti izbor, dati im da čitaju ono što žele, ono što ih zanima, jer su znatiželja i motivacija najveći motori svakog pozitivnog djelovanja, pa i čitanja.

            Na kraju savjet djeci – čitajte što god vas zanima, preporučujte knjige jedni drugima, pokažite svojim prijateljima da je čitanje cool i da ima izvrsnih knjiga koje su pisane upravo za vas.

Važna je mogućnost izbora

            Kakvo je Vaše mišljenje o obaveznoj školskoj lektiri?

            O školskoj se lektiri vode razgovori i lome koplja godinama. Osobno mislim da su mnoga djela koja učenici «moraju» čitati za lektiru neprimjerena, što tematski, što jezično. To onda dovodi do uvjerenja da nema zanimljivijih tekstova i djeca prestaju čitati.

            Mislim da bi trebalo čitati manje kanonskih djela, da bi učitelji trebali koristiti široke popise i dopustiti učenicima da bar jednom u polugodištu izaberu s tih popisa knjige koje oni žele čitati, čak ne bi trebali svi učenici čitati isto djelo, jer se upravo tako može razviti konstruktivna rasprava. A ako učitelji procijene da su djela koja se moraju pročitati jer su dio naše književne tradicije učenicima nerazumljiva, treba ih čitati naglas, u razredu, zajedno s učenicima. Vidjela sam takav rad na djelu kad su moja djeca u Americi išla u školu i funkcioniralo je. Kad bi učenici dobili lektiru (što je bilo samo jednom u polugodištu), prvo bi se ta knjiga čitala naglas u razredu, objašnjavalo bi se kako je čitati i objašnjavalo bi se sve što nije jasno, a tek bi tada učenici čitali knjigu do kraja kod kuće.

            Dakle, mislim da nije toliki problem u popisu, koliko u načinu i u tome da je cjelovitih djela koja nisu sasvim primjerena učeničkim interesima previše.

Svaka knjiga otvara neki novi svijet

            Jeste li Vi oduvijek voljeli čitati?

            Jesam. U našoj je kući oduvijek bilo knjiga, oduvijek se čitalo, tako da sam rasla s knjigama. U mome su djetinjstvu bile popularne bibilioteke za mlade u kojima bi se svake godine objavljivalo otprilike po 10 knjiga i roditelji su nam uvijek kupovali cijele biblioteke, tako da smo čitali sve što je tamo bilo. Netko je birao te knjige i nama su one bile izvrsne. Jedna je takva bila biblioteka Vjeverica, kad su moja djeca bila mala takva je bila biblioteka Stribor… Osim toga, knjižničari su odigrali veliku ulogu u mom čitateljskom razvoju, jer su znali tko što čita, tko što voli i preporučivali su nam knjige. Kad se jednom «navučeš» na knjige, teško je stati, jer svaka knjiga otvara neki novi svijet.

            Što trenutno čitate? Imate li neke prijedloge za čitanje, za naše čitatelje, za učenike, roditelje i učitelje?

            Trenutno čitam knjigu o djevojkama špijunkama u Drugom svjetskom ratu autorice Pam Jenoff pod naslovom Izgubljene djevojke Pariza. Prije toga sam pročitala sjajnu knjigu Isabel Allende Duga latica mora, a nedavno su izišle dvije knjige koje sam prevela, koje doista od srca preporučujem. Jedna je knjiga Bronje Žakelj Bijelo se pere na devedeset, a druga Drage Jančara Pa i ljubav. Trenutno prevodim izvanserijsku knjigu Gabrijele Babnik pod naslovom «Intimno» koja će izići za koji mjesec i koju svatko tko voli čitati treba staviti na svoj popis. Uz to, uvijek čitam i popularnoznanstvene knjige, tako da sam u posljednje vrijeme pročitala i nekoliko takvih izvrsnih knjiga, od kojih toplo preporučujem knjigu finske autorice Kirsti Lonka Fenomenalno učenje iz Finske u kojoj se govori kako obrazovanje može i treba biti drugačije, knjigu Paula Liessmana Obrazovanje kao izazov i knjigu matematičara Zvonimira Šikića Knjiga za klikeraše: Logički pogled na čovjeka i društvo. Knjiga koju moram posebno izdvojiti, jer mi je jako zanimljiva kao dio izuzetnog projekta je knjiga Stevena Johnsona Kako smo došli dovde: Šest inovacija koje su stvorile suvremeni svijet (za djecu i mlade). Riječ je o knjizi u kojoj se, primjereno mladima, piše o staklu, hladnoći, zvuku, čistoći, vremenu i svjetlosti, a za nekoliko mjeseci će biti objavljena i majka-knjiga ove, pisana za odrasle.

            Kad je riječ o učenicima, tu bih mogla nabrajati do sutra, ali svakako za više razrede osnovne škole preporučujem svih sedam knjiga Kronika iz Narnije C. S. Lewisa, romane Ivane Guljašević (npr. Drugačija, Druga najbolja), Melite Rundek (Psima ulaz zabranjen, Haj, ja sam online), Želimira Hercigonje (Tajni leksikon, Bajkovnica), Sanje Lovrenčić (Godina bez zeca), Đurđice Stuhlreiter (Kao da se ništa nije dogodilo, Čuvar zmaja). Moja su djeca sad već odrasla, ali sjećam se kad smo zajedno čitali neke od tih naslova, a posebno neke koji su bili «strašni», a jako dobri, kao što su na primjer izvanrednu trilogiju Cornelije Funke Svijet od tinte ili trilogiju Philipa Pullmana Njegove tamne tvari. Moja bi me najmlađa kćerka jako prekorila kad ne bih spomenula sve što je napisao Roald Dahl, posebno Matildu, Vještice i Charlie i tvornicu čokolade i Neila Gaimanna, posebno knjige koje je napisao s jednako ludim kao što je i on Terryjem Pratchettom. Na kraju, ako vas zanima kako to izgleda kad pišu mladi za mlade, i tu imam preporuku. Riječ je o romanu koji je napisala moja najstarija kćerka kao srednjoškolka, o jednoj ekipi koja kreće u srednju školu. Roman se zove Kako smo odrastali: slobodni pad.

            Sigurno sam mnoge zaboravila, ali kao što sam već rekla, kad jednom kreneš, teško se zaustaviti.

Razgovarali: Dora, Tena, Luna i Ivano,

Za objavljivanje pripremila Dora Kožul, 6. a

Anita Peti-Stantić je profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Na studiju se posebno bavi kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom i teorijskim i praktičnim pitanjima prevođenja bliskosrodnih jezika. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa, 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa, 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014.). U posljednjih nekoliko godina tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučililšta Tufts. Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a godinama je uređivala biblioteku za djecu i mlade Electa u nakladničkoj kući Algoritam. Promovira čitanje gdje god može, a najradije među mladima.

U posljednjih je desetak godina zaokupljena istraživanjem hijerarhije gramatičkih struktura s različitih teorijskih lingvističkih i psiholingvističkih, eksperimentalnih stajališta. Voditeljica je projekta Hrvatske zaklade za znanost Modeliranje mentalne gramatike: ograničenja informacijske strukture te voditeljica radne skupine za razvojne segmente čitanja u okviru COST akcije Europska mreža pismenosti. Čitanjem se praktično i teorijski bavi već dvadesetak godina, a napokon je o tome napisala i knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja. U njoj se prvi put u nas na sasvim nov način spajaju neurolingvistička i psiholingvistička perspektiva koje utemeljuju disciplinu znanosti o čitanju, a autorica ih na temelju svoga iskustva dovodi u vezu sa suvremenim postavkama glotodidaktike. Takva se istraživanja u svijetu u posljednjih dvadesetak godina iznimno intenzivno razvijaju.

Polazeći od čitanja kao složene aktivnosti koja zahtijeva automatizaciju i ulančavanje procesa u mozgu svakoga pojedinca, autorica ističe važnost rada na strukturiranju intelektualnoga vokabulara mladih i upućivanja u strukture teksta. U tome smislu nudi i konkretne vježbe za koje se nada da će učiteljima pomoći u radu. Kako je riječ o interdisciplinarnome djelu, ono je prije svega namijenjeno svima koji se bave podučavanjem čitanja s razumijevanjem ili dubinskoga čitanja na bilo kojoj razini obrazovnoga procesa, od roditelja, osnovnoškolskih učitelja i knjižničara do sveučilišnih nastavnika, a posebno je namijenjeno onima koje zanima procesiranje napisanoga jezika u okviru kognitivnih znanosti, kroatistima, lingvistima, teoretičarima i povjesničarima književnosti, kulturolozima i stručnjacima za suvremene kulturne industrije.

Kao što autorica kaže, čitač je onaj koji čita zato što je prekoračio prag bespismene kulture i zakoračio u pismenu, dakle onaj koji može čitati. Čitatelj je, s druge strane, onaj koji uživa čitajući, koji uživa u spoznaji i svakim novim čitanjem nadograđuje svoju sposobnost pretvarajući je u sredstvo izgradnje svoga svijeta i sebe kao intelektualnoga bića.

Izvori:

https://www.ljevak.hr/humanisticke-znanosti/22801-citanjem-do-sporazumijevanja.html

https://fraktura.hr/blog/anita-peti-stantic.html


Povodom obilježavanja 60 godina rada Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ Duga Resa prenosimo razgovor iz 2007. godine s gospodinom Miroslavom Šantekom, prvim ravnateljem škole

Razgovor s dobitnikom Priznanja grada Duge Rese za životno djelo Miroslavom Šantekom

Za ljubav nema lijeka

Tko je bio prvi ravnatelj naše škole? Tko je pokrenuo školski list Breza?  Gospodin Miroslav Šantek jedan od onih ljudi bez kojih Duga Resa ne bi bila ista. Grad mu je ove godine dodijelio priznanje za životno djelo. Bavi se zagonetaštvom, piše knjige, slika…Zamolili smo ga da s nama podijeli neka od svojih sjećanja i razmišljanja.

Nije sve u ocjenama

Vaši bivši učenici, naši roditelji i učitelji, sjećaju Vas se kao izuzetno zanimljivog, poletnog i pravednog učitelja. Prisjećate li se Vi rado svojih učenika?

Da, vrlo rado ih se sjećam. I onih koji su bili odlični i onih koji nisu bili jer i oni su postali dobri  ljudi. Nije sve u školskim ocjenama.

Je li teško biti učitelj?

Nije, sve što se voli nije teško.

Koje bi osobine trebao imati dobar učitelj?

Mora voljeti djecu, mora biti savjestan, marljiv  i ništa ne propuštati. Ako nešto propusti, to je kao lanac kojem nedostaje jedna karika. Ja sam bio strog. Ako predaješ u razredu i ako đaka moraš naučiti, onda u razredu mora biti disciplina. Bez rada nema ništa.

Jeste li više voljeli biti ravnatelj ili učitelj?

Oboje.

Pratite li zbivanja u školstvu?

Vrlo malo. Nešto preko TV-a, ali ne baš.

Čitali smo u spomenici škole da ste kao ravnatelj vodili stalnu bitku s nedostatkom novca. Danas se, također, za školstvo izdvaja premalo novca. Kako to komentirate?

Novaca je uvijek nedostajalo. Vi ste danas prebogati za naše ondašnje prilike. Kad bi uspoređivali stanje onda i danas, vi biste bili kao neki bogati Amerikanci, a mi neko afričko pleme bez ičega. Iako bi  i vama, vjerujem, dobro došla još koja tisuća kuna.

Možete li nam ispričati neku anegdotu iz Vaših nastavničkih dana?

Negdje u VI. ili VII. razredu, u kojem sam bio i razrednik, pitao sam gradivo, gramatiku, jednu odličnu učenicu. I sadržaj i stil odgovora bili su više od odličnog.

  • Slušaj, ovaj ti odgovor nije za pet, već za šest.
  • Druže nastavniče, onda mi upišite šest.

Otvorio sam imenik i zabilježio šest.

I danas se ta ocjena nalazi u arhivi.

Breza je danas odlična

Možete li nam ispričati kako ste pokrenuli školski list?

Pala je ideja da se pokrene školski list i trebalo ga je izdavati. Formirao sam jednu grupu ljudi i mi smo se dogovorili. Imali smo u školi neki aparat za ručno umnožavanje. Kupili smo papir,  pisali smo i onda smo to vezali i klamali. To je bilo tako po prilici i mi smo list prodavali u školi. Djeca su ga voljela. Onda sam ga ja prepustio drugoj nastavnici i ne znam što je bilo dalje. Nastavak je bio kratak.

Zašto ste odabrali ime Breza?

Zato što smo okruženi brezama. Breza je inače slavensko drvo, uz lipu. Na ovoj ledini, gdje je izgrađena škola, bili smo okruženi brezama koje smo mi zasadili.

Što mislite o našem školskom list danas?

Vrlo je lijep i tehnički je na visini. Raznolik je i pitanje je može li biti bolji. Odličan je. Cijelog sam ga pročitao, rješavao sam križaljke.

Možete li nam dati neki savjet?

Nikakav savjet nego da budete što raznolikiji i pišite o đačkom životu i o životu na selu. Nama je iz naše pameti i iz našeg života nestalo selo. Pišite pjesmice, zagonetke u stihu. Ja ću vam za ovaj broj napisati nekoliko zagonetki.

Miroslav Šantek u razgovoru s učenicima novinarima

Lijepo je kad vam daju nagradu

Ove ste godine dobili Priznanje grada Duge Rese za životno djelo. Kako ste se osjećali i što Vam znači ta nagrada?

Veseo sam što je priznanje konačno dobio jedan prosvjetni radnik. Prosvjetni radnici su mnogo učinili za Dugu Resu. Vodili su 6. maj, Narodno sveučilište, besplatno radili u knjižnici. Možda je prije mene još netko trebao biti nagrađen, ali su svi pomrli pa su, valjda, imali samo mene. Lijepo je kad ti daju nagradu.

Napisali ste preko 20 tisuća zagonetki, objavili 5 enigmatskih knjiga, sad pišete šestu. Otkud ta ljubav?

Svatko nešto voli u životu. Ja sam učiteljsko dijete. U Žakanju sam išao u osnovnu školu. U 4. razred sam išao u Hrnetić. Otac, koji mi je bio učitelj, pretplatio je cijeli razred na časopis Vrelo. Kad bismo ga dobili, prvo bismo okrenuli zadnju stranicu i rješavali zagonetke. Kasnije sam se namjerio na Anđela čuvara. I on je imao zagonetke. Časopis Zagonetka počeo sam kupovati 1943. godine, a 1944. sam sastavio prve zagonetke. Pišem ih od onda pa do danas. To vam je kao zaraza, lijeka nema. Kako kaže ona narodna: Izgorjela apoteka pa za ljubav nema lijeka  Pisao sam za brojne časopise kod nas i u Bosni, Sloveniji, Srbiji. Ja to volim kao što svatko od vas nešto voli. Sjedim i pišem, vadim iz časopisa, knjiga. Imam nekoliko stotina knjiga o zagonetkama na raznim jezicima; poljskom, ruskom, češkom, talijanskom. Imam puno rječnika. A i struka mi je književnost.

Koje su koristi od enigmatike, osim što je zabavna?

Stječe se znanje. Ali ja radije upotrebljavam riječ zagonetaštvo. Napisao sam Pojmovnik zagonetaštva. Protiv stranih riječi sam ako ih ne moramo upotrijebiti. A što se tiče koristi od zagonetaštva, prije svega se zabavljaš, korisno provodiš vrijeme. Ako se baviš stvaralaštvom, pisanjem, onda moraš uz sebe imati puno knjiga. Samim tim što listaš i čitaš knjige, stječeš određeno znanje i kulturu. Kultura se stječe čitanjem romana, pripovijedaka, putopisa, a stječe se i na ovaj način, rješavanjem zagonetaka i križaljki. Kultura se stječe i ako ideš u kazalište i redovito gledaš predstave. Zatim putovanjem. Upoznaješ ljude, učiš. A bez znanja nema ničega.

Bi li se zagonetaštvo trebalo koristiti u nastavi i jeste li ga Vi koristili?

Koristio sam zagonetaštvo, ali ne uvijek. Najčešće kao uvod u nastavnu jedinicu. Mislim da bi se i danas zagonetke trebale koristiti u nastavi, zašto ne?

Navijam za Dinamo

Bavite se i slikanjem. Kako stignete sve to?

Pa u mirovini sam, imam vremena. A što ću drugo raditi? Pišem knjige i slikam. Od 8 ujutro do 9 navečer slikam i pišem i tako iskoristim dan.

Gdje ste sve izlagali?

Bio sam na puno kolonija, u Slavonskom Brodu,  na Ziliku u Karlovcu, Zagrebu. Zvali su me i u Split, ali nisam išao.

Koje medije pratite? Novine, radio, TV?

Čitam Vjesnik, Večernji i Jutarnji petkom radi programa. Gledam i TV, najčešće kvizove i emisije o slikarima. Navijam za Dinamo i kad god Dinamo igra gledam pa i u pola noći ako treba.

Koje filmove volite gledati?

Sve. Filmove gledam redovito. Od dokumentarnih do umjetničkih, sve volim. Pogotovo one u kojima su John Wayne, Humphrey Bogart, Gary Cooper, James Cagney, Clint Eastwood. No, danas je na TV-u loš repertoar. To je bijeda od filmova.

Želite li nam još nešto reći?

Želim da budete veseli, mladi zdravi, da puno čitate u životu. Manje plešite, više čitajte. Ali i plešite. Ova budućnost koja nas čeka traži dobro obrazovane i sposobne ljude. Tko ne čita, tko ne ide u kazalište, tko ne prati film, propast će brzo. Puno se toga traži. Učite svaki dan.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru. Želimo Vam puno zdravlja i još puno slika i zagonetaka.

Ja sam u 82. godini života. Kad smrt dođe meni, ja ću joj reći: «Zar nemaš pametnijeg posla? Ja imam još posla. Pusti me na miru. Van!» Nego kako. Moram još napisati knjigu o rebusu i možda jednu o kriptogramu. Tek onda ćemo razgovarati.

Ivana Bosiljevac, 17. prosinca 2007. godine

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s