Uživajte u čitanju!
U Vjetrogradu
Doputovala sam u Vjetrograd na tri dana. Smjestila sam se u Vjetrohotelu, a u sobi me je dočekao čistač Maestral. Raspakirala sam svoje stvari i krenula u razgledavanje grada.
Vidjela sam školu Tornado, dućan Bura, restoran Uragan, frizerski salon Fen i još puno vjetrovitih znamenitosti.
Drugog dana posjetila sam Sajam vjetrova. Na sajmu se moglo probati različite slastice od vjetra: vafle od Lebića, palačinke od Tramontane i mnogo toga. Listali smo knjige o vjetrovima, pogledali ples Levanta i Maestrala. Bilo je super zabavno!
Treći dan, nažalost, morala sam kući, ali sigurno ću opet doći.
Bela Vrbetić, 4. b, mentorica Andreja Bišćan
Pejzaž
Kad zlatno sunce zasja
rijeka se probudi, lađa po njoj plovi,
a vjetar vijori.
Šuma se ljulja, ptice pjevaju,
pčele zuje, a žuti se
cvjetovi otvaraju.
Plavo nebo javi: „Sunce nam odlazi, a mjesec dolazi!“
I sutra opet ispočetka jer takva
nam je naša Duga Resa.
Bela Vrbetić, 4.b, mentorica Andreja Bišćan
Samoća
Na grani ptica sama sjedi,
sjedi, traži, gleda.
Niti jednoj poput nje,
sjesti s njom se ne da.
Na klupi sjedi čovjek jedan,
sam bez svoga para.
Svatko tko pored njega prođe,
kaže: „ Gle, ta varalica stara!”
Baka sama u kući,
ručak fini jede.
Nitko sjeo s njom nije,
od njene prve bijele sijede.
„ Što je to samoća? ” –
pita dijete mamu.
„To će se dogoditi meni,
kad odrasteš i ostaviš me samu. ”
Stotine se ljudi
ponekad osjećaju malo,
i pitaju sami sebe:
„ Je li ikome stalo? ”
„ Ma njemu je lako! ”
najlakše je reći,
ali teško je onome,
tko mora sam u krevet leći.
Dora Kožul, 7. a
Mentorica: Tajana Sentigar Pogačić, prof.
Moj dnevnik
15. listopada 2020.
Prošlo je već nekoliko tjedana otkako je započela škola. Zasad je prilično ok. Nema baš zanimljivih događanja osim novosti da moramo nositi maske… da, čudnjikavo. Uglavnom, nitko iz mog razreda nema pozitivne reakcije. Ja, u suprotnom, obožavam tu stvar i osjećam se kao ninja. Mala je zamjerka jedino to što sam ninja koji se većinu vremena davi u masci. Ako bih ikada i postala ninja i krenula u nekakvu bitku, mene ne bi ubili moji protivnici već ta maska.
Uglavnom, napisala sam zadaću (ne dobrovoljno) i otišla u dnevni boravak. Tamo sam pričala s mamom i gledala „Prijatelje“.
Sada je pola jedanaest i upravo sam shvatila da sam zaboravila napisati zadaću iz matematike. Baš super. Sjajan akt. Bravo, Dora.
16. listopada 2020.
Danas sam došla ranije u školu kako bih ponovila biologiju jer, na moje iznenađenje, učiteljica pita. Međutim, nije sve bilo tako crno. Kako smo danas imali i razmještaj sjedenja, svi smo bili napeti kao puške. Nervozno smo čekali razrednika. No, ja sam bila limited edition nervozna i molila boga da sjedim sa svojom simpatijom. Zvat ćemo ga Lukas za svaki slučaj da netko od mojih prijatelja ne nađe moj dnevnik, izblamira me pred cijelom školom i da se onda moram prebaciti u sasvim drugu školu u Njemačkoj gdje nitko ne zna moje ime, a ja samo znam reći gesundheit. Ako nisi skužio, dragi dnevniče, ja sam hodajuća paranoja. Doslovno. Vratimo se na temu. Razrednik je konačno ušao u razred s papirom u ruci. Da, svi smo pretpostavljali, razmišljali, kombinirali, računali, množili, dijelili… Kako god. Znali smo da je to papir o kojem ovise naše sudbine. Razrednik je sjeo za stol, upalio laptop, a zatim ušao u E-dnevnik. Jedino što smo mogli vidjeti i čuti bilo je klik, a zatim zvuk olovke kako klizi po papiru. Nismo mogli vidjeti ekran. Napetost u razredu se mogla rezati nožem. Nakon što mi se činilo da je prošlo sto godina, razrednik je spustio penkalu. Opet smo svi pretpostavljali… (Zašto ja to uporno govorim?). Razrednik je progovorio: „Evo ga, raspored je spreman.“ Počeo ga je čitati: – Prva klupa, red do prozora Anja i Dominik. Druga klupa Luka i Nika…
Razrednik je već došao do zadnje klupe, a mom imenu ni traga. Već sam mislila da ću završiti u zadnjoj klupi sama kad je pročitao:
– Treća klupa, srednji red, Dora i Lukas.
Moooliiiiimmmm?
17. listopada 2020.
Danas je bio prvi dan moga sjedenja s Lukasom. Bilo je super. Smiješan je, drag, zgodan. Nosi naočale koje mu odlično stoje. Da, sigurna sam kad bi netko iz mog razreda ovo pročitao, pogotovo moj najbolji prijatelj Dominik, odmah bi se skužilo o kome pišem.
PS naputak za svaki slučaj – Ako zaboravim pisati nekoliko dana ne znači da sam umrla, nego vjerojatno nisam stigla pisati jer imam puno zadaće i učenja.
30. listopada
Grozan dan! Grrrr! To je pravi opis današnjeg dana. Pa evo news flash. Netko iz razreda se žalio na novi razmještaj, da ne vidi dobro na ploču iz zadnje klupe. Zbog njega je razrednik napravio novi razmještaj. I, naravno, više ne sjedim s Lukasom nego sjedim s curom s kojom sam jedva išta progovorila od početka godine. Dobra je ona, samo što s njom nemam ništa zajedničko. I zar stvarno taj dečko nije mogao samo biti tiho i nabaviti naočale?!
Dora Mihaljević, 7.b
Mentorica: Blanka Smičiklas Basar, prof.
Pjesma
Pjesmu pisati nije lako
to ne može svatko.
Kada ima rime,
to je fora,
ali rime biti ne mora.
Dani, tjedni, mjeseci,
koliko god treba,
može i jahta ploviti u rijeci.
U pjesmi nije bitno,
je li slovo veliko ili sitno.
Je li gramatika točna,
je li voda sočna.
Hoće vrana roditi bebu,
hoće li ljudi hodati po nebu.
Kada bi biti pjesnik bilo lako,
pjesnik bi bio svatko.
Dora Kožul, 6.a
Mentorica: Tajana Sentigar Pogačić
On
Ljubav dolazi u raznim oblicima
i najrazličitijim licima.
Ali od svih ljubavi,
najslađa je upravo ona
prema dečku
iz mojih snova.
Opisivat ga neću,
nemate tu sreću,
samo reći ću da,
ima najljepša oka dva.
I da će oči smeđe boje
zauvijek u snovima biti moje.
Lara Matijević, 7.b
Mentorica: Blanka Smičiklas Basar
Moj tata
Moj tata radi roštilj pravi,
čuva kuću da ne uđu mravi.
Diše ritmom ko i ja,
čuva me od svakog zla.
Moj tata voli me
i ta ljubav miriše.
Radi sve što god ja hoću
i danju i noću.
U njegovim rukama, ne brinem se,
jer on čuva me.
Crtam stvaram sve za njega,
jer on me nikom ne da.
Putuje i radi, sve još stiže,
on nekako moćno diše.
Moj tata je jak
i pravi junak!
Ella Mandić 3.b
Mentorica: Ivana Kurs Podvorec
Duga i ruža
Jednoga dana je u školu došla duga. Pravila se pametna i zgodna. Trave, cvijeće i drveće su se zaljubili u dugu. Ruža je bila ljubomorna na dugu zato što je svi vole. Kada je završila škola, ruža je otišla na livadu, sjela pored grane i počela tužno plakati.
Kišni oblak, koji je šetao nebom, dođe do duge i upita: Što je bilo, ružo? Ruža odgovori: Tužna sam jer je duga lijepa i svi ju vole, a mene ne! Kad je to čuo, kišni oblak se rastuži i zamisli. Dugo je razmišljao te se sjetio rješenja. Svoju ideju je rekao ruži i ona se dogovorila s kišnim oblakom. Idući dan kada je duga išla u školu, kišni oblak je izlio kišu na nju i jako ju smočio. Duga je tako mokra ušla u učionicu, a svi su joj rekli da je ružna. Nije joj bilo jasno što se dogodilo pa je otišla u wc. Kada se vidjela u ogledalu, počela je plakati, a ruža se počela smijati. Kad je ruža vidjela da je duga jako tužna, bilo joj je žao te je otišla pitati gospođu Sunce može li osušiti dugu. Sunce je reklo da može i osušilo dugu koja je opet zasjala u svim bojama. Ruža se ispričala dugi. Duga je zahvalila ruži. I od tada su duga i ruža postale prijateljice zauvijek!
Rosa Magličić, 3.b
Mentorica: Ivana Kurs Podvorec
Dobrota u nama i oko nas, PŠ Bosiljevo
Literarni radovi učenika petog i sedmog razreda
Školski list učenika 