Putopis

PLANINARSKI DNEVNIK

Putovanje za pamćenje

Planinari planinarskog društva „Vinica“ iz Duge Rese i „Dubovac“ iz Karlovca ovog  su ljeta svoje uobičajene aktivnosti dopunili uzbudljivim krstarenjem Jadranom.  Plovili su od Splita do Hvara zatim do Lastova, Korčule, Visa i Šolte pa natrag do Splita. Svaki smo otok prehodali i uspeli se do njegove najviše točke. 

Petak, 17.6.2016. Napokon krećemo

„Krećemo na planinarenje na malo drugačiji način“, najavio je još u proljeće naš planinarski vodič  Željko Ivasić. „Idemo na krstarenje jadranskim otocima“. Nestrpljivo sam očekivala dan polaska. Opremljena odjećom za sve vremenske uvjete, gojzericama i kupaćim kostimom, puna iščekivanja, pridružila  sam se prijateljima na Željezničkom kolodvoru u Karlovcu gdje smo čekali kasni noćni vlak za Split.

Subota, 18.6. Početak plovidbe

Nakon dugog putovanja oko sedam sati u jutro, stigli smo u Split. Slijedilo je  ukrcavanje na jedrenjake „Omladinac“ i „Kneža“ u vlasništvu  agencije Katarina.line.  Imali smo slobodnog vremena do polaska pa smo prošetali Splitom i obišli znamenitu Dioklecijanovu palaču. Nakon ručka na brodu krenuli smo prema otoku Hvaru. Okupali smo se u uvali nadomak Starog Grada. U gradu starom 2400 godina prvo smo razgledali Hektorovićev vrt i ribnjak koji su, nažalost, dosta zapušteni. Nakon razgledavanja gradskih znamenitosti u kafiću susretljivi nam je konobar pričao o plimi koja se dogodila dva dana prije našeg dolaska. U roku od pola sata more se diglo za 50 cm i poplavilo cijelu rivu. Vratili smo se na brod te nakon večere ponovili šetnju Starim Gradom. Kada smo se moj ujak Dražen, prijateljice Mateja, Ivana, Petra, Tatjana i ja vratile na brod, većina naših suputnika već je spavala u svojim kabinama. Mi smo odlučili spavati na palubi.

Nedjelja, 19.6. Na vrhu Lastova

Nedjeljno jutro donijelo je kišu pa smo se morale preseliti s palube. Iako nam se u početku nije spavalo jer nas je kiša oko 5:30 sati razbudila, malo po malo, otišle smo u svoje kabine i nastavile spavati. Oko 8:00 sati doručkovali smo te krenuli prema otoku Lastovu. Dok smo plovili prema Lastovu vidjeli smo grad Hvar na otoku Hvaru, Velu Luku na Korčuli i još mnogo otoka i otočića. Vidljivost nije bila baš najbolja pa nismo mogli u potpunosti uživati u pogledu.

Stigli smo na Lastovo i sačekali „Knežu“. Potom smo krenuli prema vrhu Sozanj (231m). To je  kraća ruta. Dužu prema vrhu Hom, najvišem vrhu Lastova, planirali smo za sljedeći dan. Na povratku sa Soznja produžili smo do grada Lastova.  Neobično je što grad nalazi u središtu otoka te uopće nema pogled na more. Na kućama smo vidjeli zanimljive stare dimnjake koji se zovu „fumari“. Nakon razgledavanja grada Lastova otišli smo u kafić na kavu. Kad smo se vratili, neki od nas su se osvježili kratkim kupanjem u moru. Slijedila je večera i večernja šetnja. Tu noć nismo mogle spavati na palubi jer su bili najavljeni grmljavinski pljuskovi pa smo se morale zadovoljiti kabinama.  To nam baš i nije bilo drago jer su kabine jako male i bilo je vruće u njima.

Ponedjeljak, 20.6. Tirkizna uvala

Morali smo se rano probuditi, doručak je bio u 7:00 sati, kako bismo što prije krenuli na Hom. Jedna grupa je otišla na Hom, a druga grupa je ostala uživati u kupanju i u ponovnom razgledavanju  grada Lastova. Do Homa nam je trebalo oko dva sata hoda, a odozgo je bio predivan pogled na Lastovnjake ili Donje škoje. To su mali otoci oko Lastova.

Po povratku smo otišli na kupanje u uvalu „Korita“. Već na putu prema uvali pogled je bio predivan, a more bistro, tirkizno.  Dokaz da je more stvarno čisto je što smo vidjeli uhatog klobuka tj. jednu vrstu meduze koja obitava samo u čistom moru. Vratili smo se na brod koji je uskoro zaplovio prema Korčuli. Moje prijateljice i ja smo se sunčale. Nije nam bilo vruće, puhao je vjetrić pa smo malo i pretjerale sa sunčanjem. Stigli smo na Korčulu u Velu Luku. Tamo more nije baš čisto kao na Lastovu, u uvali „Korita“, ali je bilo dobro osvježiti se od putovanja. Vratili smo se na brod na večeru. Nakon večere neki su otišli na vino, a neki na sok. Pošto je bilo lijepo vrijeme Mateja, Ivana, Petra, Tatjana i ja pošle smo spavati na palubu.

Utorak, 21.6. Svjetlo iz mora

Oko 6:00 sati smo krenuli s Korčule prema otoku Visu, u grad Vis. Stigli smo oko 12:00 sati te razgledavali grad. Odlučili smo otići na otok Biševo, u Modru spilju. Put do Modre spilje bio je lud i nezaboravan. Mateja, Ivana, Gordana, Tanja, Tatjana, Dražen i ja vozili smo se u gumenjaku. Od udaranja valova u čamac bili smo mokri kao da smo se kupali. Kad smo došli u Modru spilju,dočekao nas je predivan prizor. More je bilo tirkizno zbog zraka sunca koje su se probijale kroz jedan otvor na stijeni. Sunčane zrake su se lomile u morskoj vodi pa je izgledalo kao da more  svijetli u mraku. Zbog tog otvora u stijeni, zapravo, su i otkrili Modru spilju. Ulaz u nju je malen i neugledan. Boravak u Modroj spilji nije bio dug jer sama spilja nije velika, ali je doživljaj zaista nezaboravan.

Naravno, u Modroj spilji je zabranjeno kupanje jer je zaštićena i ako bi se okupali ili „slučajno“ pali iz čamca kazna bi iznosila 300€. Kad smo završili razgledavanje Modre spilje, imali smo još malo slobodnog vremena za kratko razgledavanje Biševa. Zatim smo krenuli natrag prema Komiži. Na putu natrag ponovno smo bili mokri, a taman smo se osušili. Vratili smo se u grad Vis na kupanje i večeru. Nakon večere Mateja, Ivana, Petra, Gordana, Tatjana, Tanja, Dražen i ja gledali smo nogometnu utakmicu na televiziji. Bile smo na „Kneži“ do 2:00 sata ujutro.

Srijeda, 2.6. Bez kapi vode

Doručak je bio u 7:00 sati tako da što prije krenemo na Hum. To je najviši vrh otoka Visa. Do Huma smo išli dužom stazom pa smo prešli cijeli Vis. Prvo smo se popeli na Sv. Andriju gdje se nalazi planinarski dom. Tu smo se malo odmorili.  Domar nam je pričao legende o otoku i rekao nam da se u zimsko doba sa Sv. Andrije može vidjeti naš najudaljeniji otok Jabuka, ponekad čak i  obala Italije. Nakon kratkog predaha otišli smo u mjesto koje se zove Žena Glava. U njoj ima par kuća i nekoliko stanovnika. Obišli smo Titove spilje koje nisu baš ništa posebno jer je to samo jedan mali otvor u stijeni u koji je Tito samo jednom došao. Napokon, nakon svega stigli smo na Hum. Odavde je bio predivan pogled na Komižu, mjesto na sasvim drugoj strani otoka. Malo smo predahnuli jer je sunce počelo jako grijati, a mi smo se morali  početi spuštati prema Komiži. Jedan dio ljudi iz naše skupine naručio je mali autobus da dođe po njih, a mi ostali, kao pravi planinari, usprkos jakom suncu nastavili smo pješice. Spuštali smo se kraćim putem pa smo se spustili za oko sat i pol. Na povratku smo imali malu nezgodu. Žena iz naše grupe je pala i malo razbila usnicu. Ubrzala je jer htjela prestići neku grupicu planinara i pri tom doživjela nezgodu. Put je bio prepun glatkog kamenja s oštrim rubovima. Bilo je tako sklisko da ni Vibram  đon na baksama nije pomagao. Žena se poskliznula, pala, nabila si prsa, a krv joj je odmah počela curiti iz usnice. Bila je u šoku. Kasnije je otišla kod liječnika, ali je sve, na sreću, bilo u redu.  Kad se to desilo, svi smo joj dali  vode koliko smo imali te smo ostali bez kapi vode, a pred nama je bio još dug put. Činio nam se još duži jer smo bili jako žedni. Čim smo stigli u Komižu, odmah smo sjeli u kafić i naručili piće. Bilo je tek 15:00 sati pa smo imali vremena za kupanje. U Vis smo se vratili taksijem. Na večeri, u razgovoru, shvatili smo da  Komižani ne koriste glasove „ć“, „č“, „š“, „ž“  Ako, na primjer, žele reći Komiža, kažu Komisa.

Četvrtak, 23.6. Neka čudna životinja

U 7:30 sati smo doručkovali te oko 8:00 sati isplovili prema otoku Šolti. Uz put smo stali u uvali na kupanje. Kad smo stigli u grad Stomorsku, ponovno smo se otišli kupati i u moru vidjeli neku čudnu životinju. Pitali smo se što je to dok nije jedna gospođa, koja je biolog, rekla da je morski zekan.  To je vrsta puža koja može narasti do 75 cm. Njegova ticala podsjećaju na zečje uši pa zato se tako naziva cijela skupina.

Nakon kupanja otišli smo popiti kavu i pojesti sladoled. Vratili smo se s kupanja i nakon večere pošli na spavanje jer se još uvijek nismo odmorili od jučerašnjeg napornog hodanja.

Petak, 24.6. Uzaludno brojanje

Odmah nakon doručka krenuli smo na Velu Stražu. To je najviši vrh otoka Šolte. Iako nije baš naporno i nije visoko, svega 237m , svejedno smo se umorili jer je sunce počelo baš jako grijati. No, kakvi bismo mi to planinari bili kad bismo na pola puta odustali. Na vrhu nismo mogli baš dugo uživati u pogledu jer je sunce bilo sve jače i jače, a tamo gdje je bilo malo hlada ništa se nije vidjelo. Ipak smo kratko uživali u predivnom  pogledu na otok Šoltu. Prilikom spuštanju je Nikola, jedan od planinara, jako prestrašio Mirjanu rekavši joj: „Mirjana, gle zmiju!“ Ona se baš jako uplašila i od straha poskočila s jedne strane puta na drugu. Ta zmija je, zapravo, bio samo pregaženi sljepić koji je, zna se, gušter bez nogu. Uz smijeh i veselje spustili smo se do Stomorske. Slijedilo je kratko kupanje da se osvježimo od puta te odmah isplovljavanje prama Splitu. Vođa puta predložio je da se ide na Marjan. Tko ne želi ići, neka radi što hoće. Ja nisam htjela ići jer je bilo 12:00 sati, najtopliji dio dana. Moji prijatelji i ja dogovorili smo se da na Marjan idemo navečer oko 18:00 sati kad malo zahladi. Dok su se oni penjali na Marjan i kuhali od vrućine, nije ni nama bilo baš nešto bolje. Sjeli smo na kavu u starom dijelu grada u „Juditu“ , ali je i ondje bilo jako vruće. Iako su bile  prskalice s vodom bile ugrađene u suncobran, ni to nam nije ništa pomagalo. Nismo više mogli trpjeti vrućinu pa smo otišli do novootvorenog kafića „Fabrique“ gdje je radila klima i  bilo baš ugodno. Ondje smo se malo dulje zadržali. Probali smo Splitsko pivo koje se može samo tamo kupiti. Nakon predaha otišli smo u uvalu „Zvončac“ na kupanje, a nakon kupanja na Marjan. Nije nam bio problem doći do vrha jer je Petra već bila pa je poznavala put. Na Marjanu je jedan dio stepenica prebrojan, a i jedan dio koji nije. Dražen i ja pokušali smo ih sve izbrojati, ali nismo uspjeli.

Subota, 25.6. Povratak

Rano buđenje i spremanje stvari za povratak. Nažalost. U 7:30 je bio doručak pa smo imali još malo slobodnog vremena. Nakon toga slijedilo je iskrcavanje i opraštanje s posadom. Ostavili smo stvari na čuvanju i otišli svatko na svoju stranu. Mateja, Petra, Tanja, Gordana, Dražen i ja otišli smo na Bačvice u kafić, ali se nismo kupali jer nakon one divote s otoka Lastova nije nam se dalo kupati u mulju. Ondje nam je bilo vruće pa smo otišli u „ Fabrique“ jer smo znali da tamo radi klima i da će biti ugodno čekati vlak do 14:35. Ondje smo se zadržali do 13:45 te krenuli po stvari zatim na Željeznički kolodvor gdje nas je već čekao vlak za Karlovac. Nedugo nakon kretanja u vagon su ušli japanski snimatelji. Za japansku televiziju snimali su dokumentarac o Hrvatskoj. Snimili su i dio naše grupe koja je pjevala uz pratnju gitare. Tako smo nakon svih poteškoća i nezaboravnih trenutaka dospjeli  u japanski dokumentarac. Oko 20:15 stigli smo u Karlovac. Svatko je krenuo svojoj kući, a ja sam se  pripremila za gledanje utakmica Europskog prvenstva.

Lina Škot,  8.b

Planinarenje na tri otoka

Planinari Planinarskog društva „Vinica“  na Cresu, Lošinju i Krku (23. i 24. 4. 2016.)

Usprkos buri

Krenuli smo u 4:00 sata iz Duge Rese. Usput smo stali na odmorištu „Vrata Jadrana“ popili čaj, kavu i napravili predah.

Kad smo stigli na otok Cres, vrijeme nas baš i nije poslužilo jer je bila magla pa  nismo imali dobar pogled s vrha Sis  (638 m), ali nema veze jer smo nešto malo pogleda uhvatili na manjoj nadmorskoj visini tj., pri usponu. Nakon otoka Cresa otišli smo na otok Lošinj. Prvo smo u gradu Osoru otišli na kavu i čaj te se zgrijali jer je vani jako puhalo, a neki od nas su usput obavili i kupovinu. Nakon kave otišli smo do jednog kampa gdje smo ostavili automobile te se počeli penjati prema domu „Sv. Gaudent“ Osorčica (274 m). Kad smo došli do planinarskog doma, imali smo kratak predah uz grah i osvježavajuće pivo.

Nakon odmora počeli smo se penjati prema najvišem lošinjskom vrhu Televrinu (588 m). Zatim smo produžili na vrh Sv. Mikula (558 m).

Kad smo se vratili s vrha, još su se neki prije spavanja zasladili grahom, a potom otišli na spavanje jer je vani jako puhalo pa je bilo hladno da bi ostali vani.

Drugi dan

Ujutro u 8:00 bio je polazak. Vrijeme je bilo dobro, manje je puhalo, nije padala kiša kako su bili najavili, već je padala po noći. Kad smo došli do auta, sačekali smo ostatak grupe koja je malo zaostala. Krenuli smo prema trajektu koji isplovljava u  10:00.  U 9:50 bili dosta daleko od njega pa smo odlučili posjetiti selo Lubenice (378 m), najviše mjesto na Cresu, u kojem zimi borave samo četiri stanovnika. Ondje je jako puhalo, ali je pogled bio dosta dobar. Vidjeli smo i malu crkvu u kojoj smo se zgrijali jer je u njoj bilo toplije nego vani. Nakon kratkog razgledavanja uputili smo se prema trajektu. Ovoga puta nismo zakasnili. Odvezli smo se njime do otoka Krka gdje smo se podijeli na one koji su ostali u gradu na kavi i razgledavanju grada i na one koji su se  uputili na vrh Obzovu. Prije Obzove morali smo se popeti na Veli vrh (541m) pa preko njega na Obzovu (569m). Kao i uvijek na Obzovi je puhala užasna bura, ali smo,barem, imali dobar pogled na more.  Vratili smo se Obzove i krenuli kući, naravno, usput smo stali na kavi i u Dugu Resu stigli oko 21:30. Vratili smo se sretni i zadovoljni, neki u bolovima, a neki u punoj snazi.

Lina Škot, 7. b

Južni Velebit – Vaganski vrh (1757m)   27-28.7.2013.

Subota je, 5 i 30 sati, rano toplo ljetno jutro. S parkirališta Hotela Duga Resa kreće vesela ekipa (17 članova ukupno) HPD Vinica put Južnog Velebita. Moj ujak Dražen i ja prekidamo godišnji odmor u Biogradu na Moru radi ovog izleta. Ipak riječ je o najvišem vrhu Velebita. Iza tunela Sveti Rok, u mjestu Raduč pridružujemo se planinarima koji su krenuli iz Duge Rese autobusom. Vodič nam je iskusni član HPD Vinica Borislav Kranjčević-Boro.

Slijedi dolazak na Bunovac koji nam je polazna točka. Tu nas vozač ostavlja, a mi se upućujemo ličkom stranom do vršnog grebena Južnog Velebita, odnosno uzdužne staze koja spaja Vaganski vrh i Sveto Brdo. Na križanju pauza, slikanje, uživanje u pogledu na more.

Od tri ponuđena pravca  krećemo desno, put najvišeg vrha Velebita. Hodamo na ugodnih 21 stupanj C, uz doista predivno vrijeme koje omogućuje stalno uživanje u pogledu na sve strane.

Malo poslije 14 sati stižemo i na sam vrh.

Vaganski vrh – 1757m

Jednostavno se ne damo s njega. Udaramo žigove, odmaramo, neki članovi ručaju. No, sve ima svoj kraj. Slijedi silazak do Borisovog doma preko skloništa Ivinih vodica.

U 21 sat svi su na broju pred Borisovim domom. Slijedi  uobičajeno druženje do kasno u noć uz zasluženo osvježenje nakon cjelodnevnog hodanja.

Drugi dan preostaje još samo lagani spust kanjonom.

Spuštamo se na  plažu u Starigrad gdje provodimo poslijepodne u kupanju.

Tekst: Lina Škot, 5.b

Fotografije: Borislav Kranjčević, Hrvoje Malović i Lina Škot