Jednostavno, uživajte u čitanju!

GODINA ČITANJA

Ako želite nešto čitati da to stvarno zapamtite, da se sjećate toga, recimo za dva mjeseca, onda je puno pametnije čitati s papira, isti tekst, jer 20% se manje zapamti ako se čita u digitalnom obliku nego ako se čita u papirnatom. Ovo digitalno neće nikamo otići, ali, važno je da shvatimo da su to dvije različite stvari i da nam služe u dvije različite svrhe. Jedna je svrha da brzo dođemo do neke informacije, da možemo biti u kontaktu s nekim tko nam nije blizu, ali za čitanje i udubljivanje u tekst koji vam je zanimljiv nema boljega od prave knjige koju držite u ruci.” (A. Peti-Stantić)

Čitalačka pismenost je preduvjet za uspješan život

Vlada Republike Hrvatske proglasila je 2021. godinu Godinom čitanja. Naime, još 2017. godine Sabor je usvojio Nacionalnu strategiju poticanja čitanja kojom je predviđeno da će se od 2017. do 2022. godine provoditi mnoge aktivnosti vezane za čitanje. Tijekom Godine čitanja dodijelit će se nagrada za najbolju knjižaru, objaviti natječaj za najbolju video najavu knjige za učenike osnovnih i srednjih škola, proglasit će se „ambasadori čitanja“, organizirati međunarodna konferencija o čitanju, dodijeliti nagrada mladih za književnost, organizirati „mala noćna čitanja“ i drugo. Uredništvo školskog lista Breza odlučilo je dati svoj doprinos, istražiti ovu temu, jer i mi želimo potaknuti učenike na čitanje.

Na sastanku novinarske grupe razgovarali smo o problemima vezanima uz čitanje koje uočavamo u našoj školi. Prvo što nam je palo na pamet je školska lektira. Većina učenika lektiru niti ne pročita, već čitaju kratke sadržaje na internetu. Učenicima je lektira obaveza i zbog toga je puno teže uživjeti se u knjigu i zaista uživati u njoj. Naravno, i profesori su dio problema. Umjesto da prikažu lektiru kao nešto zanimljivo i dobro, oni je prikazuju kao obavezu koje se i oni sami jedva čekaju riješiti.

Drugi veliki problem je samo savladavanje tehnike čitanja. Ima učenika koji i do kraja osmog razreda ne savladaju tečno čitanje. Još je više onih koji imaju problema s razumijevanjem tekstova u udžbenicima. Knjižničarka nam je govorila o međunarodnom istraživanju čitalačke pismenosti – PISA. Danas se smatra da je čitalačka pismenost, osim što predstavlja temelj za uspjeh u školi, preduvjet za uspješan život. Čitalačka pismenost se definira kao „sposobnost razumijevanja, korištenja i vrednovanja tekstova te promišljanja i angažiranosti prilikom čitanja radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja vlastita znanja i potencijala te aktivnog sudjelovanja u društvu” (PISA, 2018.). Podaci iz brojnih istraživanja pokazuju utjecaj čitalačke pismenosti na završetak srednje škole i/ili nastavak obrazovanja. Čitalačka pismenost utječe čak i na odabir fakulteta, kao i na upornost u završavanju fakulteta. A diploma fakulteta, s druge strane, ponovno utječe na vrstu zaposlenja, kao i na kasnije prihode. U istraživanju PISA hrvatski su učenici postigli rezultat znatno niži od prosjeka učenika iz drugih zemalja.

Rad na vokabularu i sloboda izbora tekstova ključne su stvari

Željeli smo saznati što više o ovoj temi pa smo se obratili doktorici znanosti Aniti Peti-Stantić, koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predaje slovenski jezik, lingvistiku i psiholingvistiku, te i sama vrši istraživanja o važnosti čitanja i o jeziku. Poslali smo joj pitanja elektroničkom poštom. Vrlo rado nam je odgovorila i predložila razgovor preko Zoom-a u kojemu nam je dala još više informacija o našoj temi i porazgovarala s nama o svemu i svačemu: o najdražim knjigama, piscima koji pišu za mlade, o čitanju s ekrana, o Harryju Potteru, o radu znanstvenice na fakultetu, o Googlu i prevođenju, o studentima, o budućim zanimanjima.

Pitali smo profesoricu Peti-Stantić što misli o problemima učenika vezanima uz čitanje. Profesorica misli da je ključno raditi na vokabularu, odnosno na proširivanju i produbljivanju znanja tog vokabulara jer to olakšava prohodnost svakog teksta koji se čita. S druge strane, djeca se suočavaju s problemom složenosti rečeničnih konstrukcija. U predmetu Hrvatski jezik radi se sintaksa i semantika potpuno apstraktno kao da one nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Bilo bi puno korisnije da se ta sintaksa i semantika u osnovnoj školi radi kroz tekstove i kroz čitanje s razumijevanjem. Rad na vokabularu i sloboda izbora tekstova ključne su stvari. Jako je važno da profesori shvate da od neprestanog ponavljanja istih pitanja – likovi, radnja… nema puno koristi. Svakoj knjizi se može pristupiti na drugačiji način. Jako je dobro čitati naglas u školi. U današnje doba nastavnici ne bi smjeli ignorirati to da djeca imaju uži vokabular, da se s manje riječi susreću. Ako im se daju samo lektirni tekstovi koji ih napola zanimaju, ili ih ne zanimaju i koje ne mogu razumjeti i uz koje moraju odgovarati na pitanja koja nemaju nikakve veze s njihovim životom, ne možemo očekivati da će postati čitatelji. I profesori drugih predmeta bi trebali obratiti pažnju na razumijevanje pročitanog.

Zanimalo nas je i mišljenje profesorice o razlici između čitanja u digitalnom obliku i čitanja s papira. Profesorica kaže da su to dva procesa koja potpuno drugačije funkcioniraju u našem mozgu. Naš mozak ima mreže koje se stvaraju kad čitamo i one se pojačavaju kad čitamo sve više i više. S obzirom na to da je ovo što je digitalno na neki način više vezano uz sliku, više je vezano uz kratke tekstove, više je vezano uz to da često prelazimo s jedne teme na drugu, na drugačiji način tome pristupamo, to razvija neke druge mreže u našem mozgu. U istraživanjima koja profesorica Peti-Stantić prati, pokazalo se da ako želite nešto čitati s namjerom da to stvarno zapamtite, da se sjećate toga recimo za dva mjeseca, da je onda puno pametnije čitati s papira, isti tekst, jer se 20% manje zapamti ako se čita u digitalnom obliku nego ako se čita u papirnatom. Ovo digitalno neće nikamo otići, ali važno je da shvatimo da su to dvije različite stvari i da nam služe u dvije različite svrhe. Jedna je svrha da brzo dođemo do neke informacije, da možemo biti u kontaktu s nekim tko nam nije blizu, ali za čitanje i udubljivanje u tekst koji vam je zanimljiv nema boljega od prave knjige koju držite u ruci.

Pitali smo profesoricu i koja je razlika između čitanja knjiga i gledanja filmova. Film nam prikazuje stvarnost na vrlo neposredan način. Kad čitate, onda tog neposrednog dojma nema, nego vi stvarate svoj dojam. Čitanjem knjiga razvijate svoj mozak aktivno, jer dok čitate mozak automatski stvara slike.

Razgovor s profesoricom Peti-Stantić dao nam je mnogo ideja za razmišljanje. Vjerujemo da će tako djelovati i na naše čitatelje. Da bismo saznali čitaju li naši učenici i učitelji iz užitka, provodimo anonimnu anketu. Pitali smo ih koliko knjiga pročitaju, kakve knjige vole, koji su im omiljeni pisci, kakvo je njihovo mišljenje o čitanju kao načinu provođenja slobodnog vremena. Ispunjavanje upitnika je u tijeku, a rezultate ćemo objaviti za koji dan. Moje mišljenje je da se u knjizi može jako puno uživati ako se knjiga ne shvati kao obaveza, već kao prilika za učenje novih stvari i kao nešto što je korisno, opuštajuće i u čemu se jednostavno uživa. Isto tako mislim da bi učitelji/profesori trebali potaknuti učenike da čitaju, a ne im samo zadavati to kao obavezu, i kao nešto što se treba naučiti jer će njihovo znanje o knjizi biti provjereno u testu.

Luna Šeketa,8.b


Razgovor s dr. sc. Anitom Peti-Stantić

Čitatelj se stvara u mladosti

Često čujemo da je čitanje važno. Pročitajte razgovor s profesoricom Peti-Stantić i saznajte zašto je to tako. Profesorica nam je rekla što misli o Godini čitanja, o obaveznoj školskoj lektiri, zašto neka djeca imaju poteškoće s čitanjem i savjetovala kako im pomoći te podijelila s nama preporuke za čitanje.

Čitanje je nešto bez čega danas ne možemo

Kako komentirate odluku Vlade RH da ovu godinu proglasi Godinom čitanja?

U posljednjih su nekoliko godina oni koji upravljaju javnim politikama počeli slušati znanstvenike koji već dugo govore o tome koliko je čitanje, posebno dubinsko čitanje, čitanje s razumijevanjem, važno. Tako se u Hrvatskoj prije dosta godina počelo razgovarati o tome da se čitanju posveti više pažnje pa je jedna veća grupa ljudi sastavila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja je usvojena krajem 2017. godine. U toj su strategiji, koja je pisana za razdoblje između 2017. i 2022. godine, predviđene mnoge aktivnosti vezane uz poticanje čitanja. Neke su od njih ostvarene, a neke još nisu. Proglašenje ove godine Godinom čitanja dio je te strategije i plana da se čitavom društvu pokuša pokazati kako je čitanje nešto bez čega danas ne možemo, no čemu treba posvetiti posebnu pažnju jer ne dolazi automatski, posebno ne danas kad postoji toliko drugih zabava koje su nam dostupne na jedan klik.

Osobno, želim se nadati da će u okviru Godine čitanja biti organizirane mnoge aktivnosti koje će i one koji ne čitaju ili ne čitaju ni puno ni rado, privući čitanju i uvjeriti ih u to da se u čitanju itekako može uživati.

dr. sc. Anita Peti-Stantić foto: Branko Nađ

Što Vas je potaknulo da proučavate čitanje? Zašto je čitanje važno?

Moja je struka lingvistika, što znači da se bavim jezikom, i to ne samo hrvatskim, nego uspoređivanjem različitih jezika, najčešće slavenskih. Uz to sam i prevoditeljica sa slovenskog i engleskog. Prije nego što sam se počela znanstveno baviti čitanjem i proučavati kako čitanje funkcionira u našem mozgu i što znači za pojedinca, a što za čitavo društvo, godinama sam uređivala knjige za djecu i mlade. To sam voljela raditi zato što sam mogla birati knjige za koje sam mislila da bi ih mnogi mladi trebali pročitati. Vjerovala sam da biram dobre i zanimljive knjige i voljela sam razgovarati s mladima koji su ih čitali, organizirala radionice i razgovore o knjigama, uvijek nastojala čuti što mladi govore. Radila sam to zato što sam oduvijek bila uvjerena u to da se čitatelj, onaj koji doista voli čitati, stvara u mladosti. Malo je ljudi koji u mladosti nisu rado čitali, a onda su postali strastveni čitatelji kasnije.

Neposredni poticaj za znanstveno proučavanje čitanja došao je tijekom mog boravka u Americi, gdje sam u Centru za kognitivne studije i Centru za čitanje i istraživanja jezika na Sveučilištu Tufts pored Bostona imala priliku surađivati s divnim ljudima koji su se već godinama bavili čitanjem, posebno disleksijom, dakle problemima kodiranja djece prilikom čitanja. Moje je troje djece istovremeno pohađalo škole u Americi u kojima se jako puno radilo na čitanju, od toga da su učitelji svakodnevno provodili vježbe razumijevanja riječi i odsječaka teksta, do toga da su svaki dan za zadaću imali jedino to da pola sata čitaju. Uz to, svaki dan u školi započinjali su tako da su 15-20 minuta jednostavno čitali što god su željeli i nitko ih ništa nije pitao o tome. Promatrala sam učinke takvog rada i usput se, uz svoj lingvistički posao, počela sve više interesirati za proučavanje čitanja.

Kad smo se vratili u Hrvatsku, pokrenula sam znanstveni projekt koji se jako komplicirano zove Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture, u okviru kojega sam ono što smo teorijski proučavali pokušavala primijeniti na čitanje, posebno mladih. U jednom sam trenutku poželjela ono što sam naučila prenijeti i drugima, a ne samo svojim studentima, pa sam napisala knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i održala mnoge radionice s učiteljima i učenicima koje su bile doista lijepo primljene. Ovaj tjedan je otišla u tisak knjiga koju sam napisala sa svojom najmlađom kćeri maturanticom pod naslovom Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? Ideja je njezina, izvedba uvelike također, a nadamo se da će biti zanimljiva i učiteljima i mladima. Opet o čitanju, naravno.

Zašto je čitanje važno? O tome bih mogla govoriti satima, ali ukratko ovako: važno je zato što se nitko od nas ne rodi kao čitač, nego čitanje predstavlja ljudsku specifičnost po kojoj se razlikujemo od drugih primata. Čitanjem razvijamo svoj mozak na jedinstven način, a istovremeno ulazimo u svjetove u koje inače nikada ne bismo ušli, susrećemo se s likovima s kojima se inače nikada ne bismo susreli, a činimo to na drugačiji način nego kad gledamo filmove ili videe, zato što je prilikom čitanja naš mozak stalno aktivan. On stvara te svjetove iz onoga što čitamo. Osim toga, čitanjem raznolike literature, pa i popularnoznanstvenih tekstova, razvijamo i svoju sposobnost kritičkoga mišljenja, što mi se čini izuzetno važnim uvijek, a danas, kad smo okruženi velikom količinom informacija, posebno. Što god radili u životu, čitat ćemo i susretati se s tekstovima. Svakome bi trebalo biti u interesu da bude sposoban dobro razumjeti što veći broj raznolikih tekstova, jer se tako neće ograničiti u životu, nego će si čitanjem otvoriti mnoga vrata. Ja doista vjerujem u to.

Poticati znatiželju i motivaciju

Mnoga djeca imaju poteškoće s čitanjem. Kako im se može pomoći? Što biste savjetovali učenicima, a što učiteljima i roditeljima?

Već sam spomenula disleksiju kao specifičnu poteškoću čitanja. Osim te situacije, u kojoj djeca doista ne mogu spojiti riječi i razumjeti tekst jer ih njihov mozak vidi drugačije od onoga kako su napisane (no vježbama se i to može jako poboljšati), mnoga djeca imaju problema i s koncentracijom i nemogućnošću čitanja duljih tekstova. To je povezano s našim današnjim načinom života i čitanjem mnogih kratkih tekstova u elektronskom obliku. Svima, i učenicima i učiteljima i roditeljima, mogu savjetovati isto, samo s različitih strana.

Vrlo je važno shvatiti do koje je mjere čitanje važno za naš intelektualni razvoj i našu sposobnost da koristimo mnoge riječi u mnogim značenjima, zbog čega se možemo precizno izražavati i precizno razumjeti što nam netko drugi želi reći. Krenemo li od toga, jasno je da je važno početi rano i izložiti dijete što ranije čitanju. Dakle, djeci treba čitati i pripovijedati priče od najranije dobi, treba razgovarati s njima, a i djeca trebaju što više razgovarati međusobno, uživo, o koječemu. Nikakva elektronska komunikacija to ne može zamijeniti. Naime, i čitanjem odmalena i razgovorom se bogati rječnik, i pasivni (to je ono kad samo razumijemo neku riječ, ali je sami još ne bismo upotrijebili) i aktivni (to je ono kad i razumijemo i upotrebljavamo riječi na pravi način), ali se, što je možda još važnije, proširuje naš vlastiti svijet. Proširuju nam se interesi i postajemo zainteresirani, onim što čitamo hranimo svoju znatiželju.

Imam i poseban savjet za roditelje i učitelje. Roditelji često, čak i kad čitaju djeci dok su mala, prestanu čitati kad ona sama nauče čitati. To ne bi trebali raditi, nego bi trebali nastaviti čitati s djecom, ponekad ih pitati što čitaju, razgovarati s njima. Zašto? Zato što je to divno vrijeme provedeno zajedno i vrijeme u kojem roditelji i djeca imaju priliku razgovarati, djeca imaju priliku pitati sve što ne razumiju, a to je uvijek dobro.

Učitelji, s druge strane, koji znaju da se nekoj djeci nije čitalo odmalena, znaju da takva djeca dolaze u školu sa znatno osiromašenim vokabularom. No na tome se može raditi, takvu se djecu može poticati i može se, i treba, pronaći one knjige koje će im biti zanimljive. Takvoj djeci treba pomoći da čim prije uhvate korak s drugima, jer ako se taj jaz u vokabularu ne zatvori rano, on postaje problem za svladavanje gradiva i čitanje najkasnije u 5. razredu, kad dođu mnogi predmeti i novi učitelji.

I jedni i drugi bi trebali djeci omogućiti izbor, dati im da čitaju ono što žele, ono što ih zanima, jer su znatiželja i motivacija najveći motori svakog pozitivnog djelovanja, pa i čitanja.

Na kraju savjet djeci – čitajte što god vas zanima, preporučujte knjige jedni drugima, pokažite svojim prijateljima da je čitanje cool i da ima izvrsnih knjiga koje su pisane upravo za vas.

Važna je mogućnost izbora

Kakvo je Vaše mišljenje o obaveznoj školskoj lektiri?

O školskoj se lektiri vode razgovori i lome koplja godinama. Osobno mislim da su mnoga djela koja učenici «moraju» čitati za lektiru neprimjerena, što tematski, što jezično. To onda dovodi do uvjerenja da nema zanimljivijih tekstova i djeca prestaju čitati.

Mislim da bi trebalo čitati manje kanonskih djela, da bi učitelji trebali koristiti široke popise i dopustiti učenicima da bar jednom u polugodištu izaberu s tih popisa knjige koje oni žele čitati, čak ne bi trebali svi učenici čitati isto djelo, jer se upravo tako može razviti konstruktivna rasprava. A ako učitelji procijene da su djela koja se moraju pročitati jer su dio naše književne tradicije učenicima nerazumljiva, treba ih čitati naglas, u razredu, zajedno s učenicima. Vidjela sam takav rad na djelu kad su moja djeca u Americi išla u školu i funkcioniralo je. Kad bi učenici dobili lektiru (što je bilo samo jednom u polugodištu), prvo bi se ta knjiga čitala naglas u razredu, objašnjavalo bi se kako je čitati i objašnjavalo bi se sve što nije jasno, a tek bi tada učenici čitali knjigu do kraja kod kuće.

Dakle, mislim da nije toliki problem u popisu, koliko u načinu i u tome da je cjelovitih djela koja nisu sasvim primjerena učeničkim interesima previše.

Svaka knjiga otvara neki novi svijet

Jeste li Vi oduvijek voljeli čitati?

Jesam. U našoj je kući oduvijek bilo knjiga, oduvijek se čitalo, tako da sam rasla s knjigama. U mome su djetinjstvu bile popularne bibilioteke za mlade u kojima bi se svake godine objavljivalo otprilike po 10 knjiga i roditelji su nam uvijek kupovali cijele biblioteke, tako da smo čitali sve što je tamo bilo. Netko je birao te knjige i nama su one bile izvrsne. Jedna je takva bila biblioteka Vjeverica, kad su moja djeca bila mala takva je bila biblioteka Stribor… Osim toga, knjižničari su odigrali veliku ulogu u mom čitateljskom razvoju, jer su znali tko što čita, tko što voli i preporučivali su nam knjige. Kad se jednom «navučeš» na knjige, teško je stati, jer svaka knjiga otvara neki novi svijet.

Što trenutno čitate? Imate li neke prijedloge za čitanje, za naše čitatelje, za učenike, roditelje i učitelje?

Trenutno čitam knjigu o djevojkama špijunkama u Drugom svjetskom ratu autorice Pam Jenoff pod naslovom Izgubljene djevojke Pariza. Prije toga sam pročitala sjajnu knjigu Isabel Allende Duga latica mora, a nedavno su izišle dvije knjige koje sam prevela, koje doista od srca preporučujem. Jedna je knjiga Bronje Žakelj Bijelo se pere na devedeset, a druga Drage Jančara Pa i ljubav. Trenutno prevodim izvanserijsku knjigu Gabrijele Babnik pod naslovom «Intimno» koja će izići za koji mjesec i koju svatko tko voli čitati treba staviti na svoj popis. Uz to, uvijek čitam i popularnoznanstvene knjige, tako da sam u posljednje vrijeme pročitala i nekoliko takvih izvrsnih knjiga, od kojih toplo preporučujem knjigu finske autorice Kirsti Lonka Fenomenalno učenje iz Finske u kojoj se govori kako obrazovanje može i treba biti drugačije, knjigu Paula Liessmana Obrazovanje kao izazov i knjigu matematičara Zvonimira Šikića Knjiga za klikeraše: Logički pogled na čovjeka i društvo. Knjiga koju moram posebno izdvojiti, jer mi je jako zanimljiva kao dio izuzetnog projekta je knjiga Stevena Johnsona Kako smo došli dovde: Šest inovacija koje su stvorile suvremeni svijet (za djecu i mlade). Riječ je o knjizi u kojoj se, primjereno mladima, piše o staklu, hladnoći, zvuku, čistoći, vremenu i svjetlosti, a za nekoliko mjeseci će biti objavljena i majka-knjiga ove, pisana za odrasle.

Kad je riječ o učenicima, tu bih mogla nabrajati do sutra, ali svakako za više razrede osnovne škole preporučujem svih sedam knjiga Kronika iz Narnije C. S. Lewisa, romane Ivane Guljašević (npr. Drugačija, Druga najbolja), Melite Rundek (Psima ulaz zabranjen, Haj, ja sam online), Želimira Hercigonje (Tajni leksikon, Bajkovnica), Sanje Lovrenčić (Godina bez zeca), Đurđice Stuhlreiter (Kao da se ništa nije dogodilo, Čuvar zmaja). Moja su djeca sad već odrasla, ali sjećam se kad smo zajedno čitali neke od tih naslova, a posebno neke koji su bili «strašni», a jako dobri, kao što su na primjer izvanrednu trilogiju Cornelije Funke Svijet od tinte ili trilogiju Philipa Pullmana Njegove tamne tvari. Moja bi me najmlađa kćerka jako prekorila kad ne bih spomenula sve što je napisao Roald Dahl, posebno Matildu, Vještice i Charlie i tvornicu čokolade i Neila Gaimanna, posebno knjige koje je napisao s jednako ludim kao što je i on Terryjem Pratchettom. Na kraju, ako vas zanima kako to izgleda kad pišu mladi za mlade, i tu imam preporuku. Riječ je o romanu koji je napisala moja najstarija kćerka kao srednjoškolka, o jednoj ekipi koja kreće u srednju školu. Roman se zove Kako smo odrastali: slobodni pad.

Sigurno sam mnoge zaboravila, ali kao što sam već rekla, kad jednom kreneš, teško se zaustaviti.

Razgovarali: Dora, Tena, Luna i Ivano

Za objavljivanje pripremila Dora Kožul, 6. a

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s