GODINA ČITANJA
„Ako želite nešto čitati da to stvarno zapamtite, da se sjećate toga, recimo za dva mjeseca, onda je puno pametnije čitati s papira, isti tekst, jer 20% se manje zapamti ako se čita u digitalnom obliku nego ako se čita u papirnatom. Ovo digitalno neće nikamo otići, ali, važno je da shvatimo da su to dvije različite stvari i da nam služe u dvije različite svrhe. Jedna je svrha da brzo dođemo do neke informacije, da možemo biti u kontaktu s nekim tko nam nije blizu, ali za čitanje i udubljivanje u tekst koji vam je zanimljiv nema boljega od prave knjige koju držite u ruci.” (A. Peti-Stantić)
Čitalačka pismenost je preduvjet za uspješan život
Vlada Republike Hrvatske proglasila je 2021. godinu Godinom čitanja. Naime, još 2017. godine Sabor je usvojio Nacionalnu strategiju poticanja čitanja kojom je predviđeno da će se od 2017. do 2022. godine provoditi mnoge aktivnosti vezane za čitanje. Tijekom Godine čitanja dodijelit će se nagrada za najbolju knjižaru, objaviti natječaj za najbolju video najavu knjige za učenike osnovnih i srednjih škola, proglasit će se „ambasadori čitanja“, organizirati međunarodna konferencija o čitanju, dodijeliti nagrada mladih za književnost, organizirati „mala noćna čitanja“ i drugo. Uredništvo školskog lista Breza odlučilo je dati svoj doprinos, istražiti ovu temu, jer i mi želimo potaknuti učenike na čitanje.
Na sastanku novinarske grupe razgovarali smo o problemima vezanima uz čitanje koje uočavamo u našoj školi. Prvo što nam je palo na pamet je školska lektira. Većina učenika lektiru niti ne pročita, već čitaju kratke sadržaje na internetu. Učenicima je lektira obaveza i zbog toga je puno teže uživjeti se u knjigu i zaista uživati u njoj. Naravno, i profesori su dio problema. Umjesto da prikažu lektiru kao nešto zanimljivo i dobro, oni je prikazuju kao obavezu koje se i oni sami jedva čekaju riješiti.
Drugi veliki problem je samo savladavanje tehnike čitanja. Ima učenika koji i do kraja osmog razreda ne savladaju tečno čitanje. Još je više onih koji imaju problema s razumijevanjem tekstova u udžbenicima. Knjižničarka nam je govorila o međunarodnom istraživanju čitalačke pismenosti – PISA. Danas se smatra da je čitalačka pismenost, osim što predstavlja temelj za uspjeh u školi, preduvjet za uspješan život. Čitalačka pismenost se definira kao „sposobnost razumijevanja, korištenja i vrednovanja tekstova te promišljanja i angažiranosti prilikom čitanja radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja vlastita znanja i potencijala te aktivnog sudjelovanja u društvu” (PISA, 2018.). Podaci iz brojnih istraživanja pokazuju utjecaj čitalačke pismenosti na završetak srednje škole i/ili nastavak obrazovanja. Čitalačka pismenost utječe čak i na odabir fakulteta, kao i na upornost u završavanju fakulteta. A diploma fakulteta, s druge strane, ponovno utječe na vrstu zaposlenja, kao i na kasnije prihode. U istraživanju PISA hrvatski su učenici postigli rezultat znatno niži od prosjeka učenika iz drugih zemalja.
Rad na vokabularu i sloboda izbora tekstova ključne su stvari
Željeli smo saznati što više o ovoj temi pa smo se obratili doktorici znanosti Aniti Peti-Stantić, koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predaje slovenski jezik, lingvistiku i psiholingvistiku, te i sama vrši istraživanja o važnosti čitanja i o jeziku. Poslali smo joj pitanja elektroničkom poštom. Vrlo rado nam je odgovorila i predložila razgovor preko Zoom-a u kojemu nam je dala još više informacija o našoj temi i porazgovarala s nama o svemu i svačemu: o najdražim knjigama, piscima koji pišu za mlade, o čitanju s ekrana, o Harryju Potteru, o radu znanstvenice na fakultetu, o Googlu i prevođenju, o studentima, o budućim zanimanjima.
Pitali smo profesoricu Peti-Stantić što misli o problemima učenika vezanima uz čitanje. Profesorica misli da je ključno raditi na vokabularu, odnosno na proširivanju i produbljivanju znanja tog vokabulara jer to olakšava prohodnost svakog teksta koji se čita. S druge strane, djeca se suočavaju s problemom složenosti rečeničnih konstrukcija. U predmetu Hrvatski jezik radi se sintaksa i semantika potpuno apstraktno kao da one nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Bilo bi puno korisnije da se ta sintaksa i semantika u osnovnoj školi radi kroz tekstove i kroz čitanje s razumijevanjem. Rad na vokabularu i sloboda izbora tekstova ključne su stvari. Jako je važno da profesori shvate da od neprestanog ponavljanja istih pitanja – likovi, radnja… nema puno koristi. Svakoj knjizi se može pristupiti na drugačiji način. Jako je dobro čitati naglas u školi. U današnje doba nastavnici ne bi smjeli ignorirati to da djeca imaju uži vokabular, da se s manje riječi susreću. Ako im se daju samo lektirni tekstovi koji ih napola zanimaju, ili ih ne zanimaju i koje ne mogu razumjeti i uz koje moraju odgovarati na pitanja koja nemaju nikakve veze s njihovim životom, ne možemo očekivati da će postati čitatelji. I profesori drugih predmeta bi trebali obratiti pažnju na razumijevanje pročitanog.
Zanimalo nas je i mišljenje profesorice o razlici između čitanja u digitalnom obliku i čitanja s papira. Profesorica kaže da su to dva procesa koja potpuno drugačije funkcioniraju u našem mozgu. Naš mozak ima mreže koje se stvaraju kad čitamo i one se pojačavaju kad čitamo sve više i više. S obzirom na to da je ovo što je digitalno na neki način više vezano uz sliku, više je vezano uz kratke tekstove, više je vezano uz to da često prelazimo s jedne teme na drugu, na drugačiji način tome pristupamo, to razvija neke druge mreže u našem mozgu. U istraživanjima koja profesorica Peti-Stantić prati, pokazalo se da ako želite nešto čitati s namjerom da to stvarno zapamtite, da se sjećate toga recimo za dva mjeseca, da je onda puno pametnije čitati s papira, isti tekst, jer se 20% manje zapamti ako se čita u digitalnom obliku nego ako se čita u papirnatom. Ovo digitalno neće nikamo otići, ali važno je da shvatimo da su to dvije različite stvari i da nam služe u dvije različite svrhe. Jedna je svrha da brzo dođemo do neke informacije, da možemo biti u kontaktu s nekim tko nam nije blizu, ali za čitanje i udubljivanje u tekst koji vam je zanimljiv nema boljega od prave knjige koju držite u ruci.
Pitali smo profesoricu i koja je razlika između čitanja knjiga i gledanja filmova. Film nam prikazuje stvarnost na vrlo neposredan način. Kad čitate, onda tog neposrednog dojma nema, nego vi stvarate svoj dojam. Čitanjem knjiga razvijate svoj mozak aktivno, jer dok čitate mozak automatski stvara slike.
Razgovor s profesoricom Peti-Stantić dao nam je mnogo ideja za razmišljanje. Vjerujemo da će tako djelovati i na naše čitatelje. Da bismo saznali čitaju li naši učenici i učitelji iz užitka, provodimo anonimnu anketu. Pitali smo ih koliko knjiga pročitaju, kakve knjige vole, koji su im omiljeni pisci, kakvo je njihovo mišljenje o čitanju kao načinu provođenja slobodnog vremena. Ispunjavanje upitnika je u tijeku, a rezultate ćemo objaviti za koji dan. Moje mišljenje je da se u knjizi može jako puno uživati ako se knjiga ne shvati kao obaveza, već kao prilika za učenje novih stvari i kao nešto što je korisno, opuštajuće i u čemu se jednostavno uživa. Isto tako mislim da bi učitelji/profesori trebali potaknuti učenike da čitaju, a ne im samo zadavati to kao obavezu, i kao nešto što se treba naučiti jer će njihovo znanje o knjizi biti provjereno u testu.
Luna Šeketa,8.b
Školski list učenika 