Nova stručna suradnica u našoj školi, Marina Barić, po zanimanju je školski pedagog, socijalni pedagog i dječji adolescentski psihoterapeut. Sviđa joj se na novom radnom mjestu i već je uspostavila dobru suradnju s kolegama i s učenicima. I nama se svidjela njena srdačnost i strpljivost u razgovoru. Ako imate problema, obratite joj se s povjerenjem.
Pronaći svoje mjesto pod suncem
Možete li nam objasniti čime se bavi socijalni pedagog?
To je novo zanimanje u ovoj školi, i, zapravo je malo škola u Karlovačkoj županiji koje imaju zaposlenog socijalnog pedagoga. Kod mene se može doći na razgovor, podijeliti svoja razmišljanja, dileme. To ne mora odmah biti problem, nego neka situacija za koju biste htjeli čuti drugo mišljenje. Možda vezano uz obiteljsku situaciju, odnose s vršnjacima. Zadatak mi je pomoći djeci u odrastanju, razvoju, rješavanju nekih izazova, dilema. Svako životno razdoblje donosi svoje izazove, a posebno vaše, u pubertetu, u vrijeme bioloških i socijalnih previranja, jer treba pronaći svoje mjesto pod suncem. Važna stavka u mom radu su preventivni programi, tako da ćemo se družiti na satovima razrednika na radionicama. Važno mi je vaše mišljene i vaše potrebe. Zanima me što je vama važno i što vi želite slušati.
Socijalni pedagog je stručnjak koji se bavi prevencijom, detekcijom, dijagnosticiranjem, ranim intervencijama i tretmanom, procesuiranjem i brigom za djecu, mlade i odrasle osobe s rizikom za poremećaje ili s poremećajima u ponašanju, te njihovim socijalnim okruženjem.
Dolaze li učenici često sami do Vas da porazgovaraju?
Zasada ne dolaze često, mislim da još nisu dovoljno upoznati s tom mogućnošću.
Mora li se svaki problem odmah proslijediti roditeljima ili se može rješavati s Vama u četiri oka?
Ne mora se sve javiti roditeljima. Razgovori koje vodim s učenicima su povjerljivi. Sama procjenjujem koju ću informaciju s kime podijeliti. Za neke stvari je važno da je s time upoznata ravnateljica, ili kolegica pedagoginja, ali, u načelu, ne dijelim informacije koje ne moraju znati. Svakom učeniku kažem da sam obavezna roditelja upoznati s onim stvarima za koje procijenim da ih ugrožavaju. Uvijek to napomenem u razgovoru.
Zašto ste se odlučili postati socijalna pedagoginja ?
Kad sam tražila fakultet koji bih voljela studirati i s čime bih se u životu htjela baviti, to područje mi se činilo zanimljivo. Željela sam raditi s djecom i mladima s problemima u ponašanju. Onda, naravno, kad dođe studentska praksa i rad uživo s ljudima, vidjela sam i drugu stranu posla, da je dosta zahtjevan, ali, u načelu, to je nešto gdje ja pronalazim sebe i mislim da mogu najviše sebe i dati.
Koja su znanja, vještine i osobine poželjne za socijalnog pedagoga?
Prvo što mi pada na pamet je autentičnost. Najbolji alat je naša osobnost kojom pristupamo drugoj osobi. Mislim da druga osoba osjeti ono neverbalno, neizrečeno, jesmo li u tome što predstavljamo, što jesmo, što iskazujemo, o čemu pričamo, autentični. I ne moramo se čak ni slagati, ne moramo voljeti iste stvari, možemo se i svađati, ali moramo biti autentični.
Ne postoji čarobna formula
Što Vam se sviđa u Vašem poslu, a što ne?
Sviđa mi se što sam nerijetko u situaciji da postajem dijelom ljudskih sudbina koje su vrlo teške. Imam mogućnost i odgovornost pomoći da se promijene nabolje. Tu dobivaš i tu si blagoslovljen tim ljudskim povjerenjem. Osoba ti otvara vrata svoga života i svojih misli, stavova, daje ti ih na raspolaganje i predaje s povjerenjem. Tu si kao stručnjak, da nešto učiniš s tim. Druga strana medalje je da su promjene teške i dugotrajne i nisu vidljive od danas do sutra. U mom poslu ne postoji čarobna formula, ne postoji definicija, ne postoji čarobna riječ koja će dovesti do promjene koja je vidljiva odmah.
Je li Vam se ikad dogodilo da do promjene uopće nije došlo?
Pa, to je, nažalost, često. Da ne dođe do promjene i da nema očekivanih rezultata. Ne samo da nema promjena, nego da uz sav uloženi trud jednostavno situacija bude sve gora i gora.
I što se onda dogodi s takvom djecom?
Mogu vam dati primjer iz radnog iskustva. Jednog dječaka sam upoznala i radila s njim u Domu za odgoj djece i mladeži. Znate da je to u Karlovcu na Baniji. Zbog problema u ponašanju u osnovnoj školi bio je uključen u poseban razred i u naš poludnevni boravak u Domu. Pokušali smo utjecati na promjenu njegova ponašanja. Promijenila sam radno mjesto i došla raditi u srednju školu. I taj učenik je upisao tu srednju školu. Opet sam radila s njim. I u srednjoj školi bio je učenik problematičnog ponašanja. I opet sam radila na tome da on promjeni svoje ponašanje i da ostane u školi. No, dobio je jednu pedagošku mjeru, drugu, treću, ništa to nije padalo na plodno tlo i isključen je iz škole. Nije ju nikad završio. Kasnije sam dobila posao u Centru za socijalnu skrb i prvo što sam ugledala na radnom stolu bila je hrpa papira o tom učeniku. Dospio je u Dom za odgoj u Splitu. Iz tog doma je pobjegao, radio nova kaznena djela, završio u Turopolju, maloljetničkom zatvoru. Taj dječak je jako nazadovao uz sve naše intervencije, ne samo s moje strane. Tu su bile uključene i druge ustanove. To je ta negativna strana.
Po Vašem mišljenju koji je uzrok? Je li to obiteljska situacija ili karakterne osobine, zašto se nekome ne može pomoći?
To je najčešće splet svih tih okolnosti. Ako je samo jedan faktor onda podrška sustava ili nekog stručnjaka može djelovati i dolazi do promjene. Ali, ako je osoba karakterno zahtjevna, ako problem ide iz naše osobnosti, ako je obiteljska situacija nepodržavajuća ili taj otegotni rizični faktor onda su to jako veliki prediktori da cijela priča ode u negativnom smjeru. Ako imamo suradnju obitelji i roditelja onda je za očekivati da se nešto pozitivno dogodi.
Treba se ohrabriti i potražiti pomoć
Koji su najčešće problemi kod učenika naše škole?
Najčešće se susrećem s problemima u ponašanju, a to su agresija prema sebi i prema drugome, prema vršnjacima.
Kada imamo problem, zašto je dobro doći kod Vas na razgovor?
Dobro je podijeliti s nekim svoje probleme, čuti razmišljanja odraslog. Dobro je osvijestiti da nije lako doći i tražiti pomoć. Možete si sami postaviti pitanje, je li lakše tražiti pomoć ili pružiti pomoć. Mislim da bi većina rekla: „Pa lakše mi je pomagati nego tražiti, nekome pokucati na vrata i reći, čuj, ja imam problem.” Pogotovo kad je riječ o nekim osobnim, bolnim stvarima, našim strahovima, našim frustracijama. Najteže je govoriti o našim vlastitim nedostacima. Mislim da je to snažna stvar, moći to sebi priznati, ohrabriti se i tražiti pomoć. Da o tome pričamo i da tražimo novo rješenje. Onda sam tu ja, osoba koja treba i može pomoći.
Imate li neki savjet za učenike? Nešto što biste mogli predložiti kako bi sami neki manji problem mogli riješiti, ili neku poruku?
Važno je njegovati dobre i pozitivne odnose s ljudima u svojoj blizini. Prije svega s roditeljima, s braćom i sestrama i s vršnjacima. Mislim da su prijateljstva jako važna, ne treba u tome očekivati ništa savršeno. Svi smo krvavi ispod kože i svima su nam neke stvari manje ili više teške. Oslonite se i na roditelje i na vršnjake, ali tu su i škola i razrednici i školsko osoblje koje je tu zbog vas učenika pa iskoristite to.
Mia Srakočić, 5. a
Foto: Andrew Martin from Pixabay
Školski list učenika 