Zar baš moram u izolaciju opet

Škola u doba korone

Svi smo bili zbunjeni, preplašeni, znatiželjni i nesigurni. Nije bilo roditelja koji nije rekao: “Što ću sa svojim djetetom… Ne može ostati sam kod kuće.” Bio je to početak nečeg novog i nepoznatog. Točnije, početak “novog normalnog”.

Nitko više nije želio imati školu od kuće u pidžami i boriti se s internetskom vezom

            Pandemija uzrokovana koronavirusom koji se neprestano širi već dvije godine, pokušava se spriječiti na sve moguće načine. Uvedene su epidemiološke mjere poput obaveznog nošenja maske ili razmak od dva metra između ljudi, i slično. To su bile, nazovimo ih tako, “jednostavnije” promjene za vrijeme pandemije. Ono što se nije činilo toliko jednostavno je online škola. Učenici, ne samo diljem Hrvatske, već u cijelom svijetu, pratili su nastavu preko elektroničkih uređaja. Na prvi pogled većini učenika to je bilo super. Kao da škole uopće nije bilo. Prvih par tjedana tako je zapravo  izgledalo. Jer, ne samo učenicima, već i profesorima, to je bio potpuno novi i nepoznati svijet. Jedni nisu znali kako pokrenuti poziv na Zoom-u, drugi nisu stizali slati materijale na vrijeme, a treći možda uopće nisu imali interneta. Nakon nekog vremena svi su se, naravno, već “uhodali”. Počeli su Zoom-ovi iz manje-više svih predmeta i materijali su se slali na vrijeme. Bez obzira na to, jedva smo čekali da završi ta neobična školska godina.

            Nakon praznika učenici su se vratili u školske klupe. Nitko više nije želio imati školu od kuće u pidžami i boriti se s internetskom vezom. Međutim, pošto je pandemija još uvijek prisutna, i dalje se u nekim situacijama mora prelaziti na online nastavu. Rijetko prođe tjedan da barem  jedan učenik nije pozitivan na COVID testu. Zbog toga, svi učenici koji u razredu sjede u krugu od dva metra od zaraženog učenika morali bi u samoizolaciju što znači da će nastavu morati pratiti od kuće. To je u redu jer se na taj način pokušava smanjiti širenje zaraze, ali nije u redu ako u samoizolaciji završe oni koji nisu niti imali nekog “velikog” kontakta sa zaraženom osobom. Tko odlučuje kada i zašto idemo u samoizolaciju? I epidemiolozi ponekad različito tumače pravila. Moram li ja, ako sam samo pozdravio zaraženu osobu, u izolaciju? Zašto onaj koji je cijeli dan u kontaktu sa zaraženom osobom nije u samoizolaciji? To su neka od pitanja koja se svakodnevno zapitkujemo. Neki su jednostavno nesretni i uvijek na neki način završe u izolaciji pa se i tada žale, zar baš moram u izolaciju opet?

Kako voditi nastavu uživo i online istovremeno

            Najveći problem oko izolacije koji muči nas i naše roditelje jest – koliko dugo moramo biti doma? Tko će pratiti nastavu preko onog malog ekrana deset ili sedam dana! Govore nam da nije zdravo po cijele dane gledati u ekran, a moramo toliko dugo sjediti i čekati poruku ili poziv profesora na Teams-u. Tu dolazimo do još jednog problema – dugotrajno čekanje da dobijmo materijale za rad od učitelja. Polovica je razreda u školi i polovica kod kuće. Razumljivo je da je profesorima teže voditi nastavu uživo i online istovremeno. Ali da neki ne mogu poslati jednu kratku poruku o tome što se radi na satu, i nije baš razumljivo. Neki, pohvalno, pokrenu video poziv u razredu s onima od kuće. Za sada to funkcionira dobro. Čuješ i vidiš što se priča, radi i događa. Kao da si zapravo tamo. Naravno, ako nemaš problema s internetom pa ne možeš ući u poziv. Što se toga tiče, profesori bi trebali na neki način pomoći onima koji imaju slabiji internet. Na primjer, kontaktirati njihove roditelje ili poslati materijale preko nekog učenika što dosta njih i radi. Ukoliko profesor ne pošalje materijale, potrebno je pitati prijatelje koji su prisutni u školi što su sve radili. Ali zašto neki profesori ne šalju ili ne pokreću video pozive? Ima li škola loš internet? Još nisu dovoljno savladali vođenje nastave “pola-pola”? Sa sobom nemaju laptop ili neki drugi uređaj? Sve pomalo. To je sve razumljivo. Ono što nije razumljivo je vrlo kasno slanje materijala. Cijelo jutro sjediti pred ekranom i onda dobiti materijale u pola deset navečer? Ako profesor nije mogao poslati baš za vrijeme sata, barem je mogao u neko “pristojno” vrijeme. Učenici imaju i drugih predmeta za učiti i obrađivati pa si trebaju organizirati vrijeme što je teško uz tako kasno primanje materijala.

            U našoj školi situacija s izolacijama je dosta loša. Samo prošli petak od 427 učenika škole, 93 ih je u samoizolaciji, dok ih je 27 pozitivnih. U prosincu su te brojke bile upola manje. Teško je i učenicima i profesorima sve organizirati. Naša profesorica matematike smatra da je najbolji način predavanja u ovoj situaciji online video poziv. “Na taj me način učenici bolje prate i čuju. Sigurna sam da ukoliko im samo pošaljem materijale, većina ih neće obraditi. Možda neki neće razumjeti lekciju obrađujući je samostalno. Također, smatram da online nastava nije odmaranje, već škola, ali od doma. Zbog toga uvijek zamolim učenike da upale kamere kako bi se osjećali kao da i jesu u školi. Naravno, kako bi to ostvarila, treba imati sreće s internetom”, rekla nam je profesorica. Ima mnogo profesora u našoj školi koji gotovo isto misle. Ali ima i onih malo drugačijih mišljenja. Neki misle da je najbolje samo poslati porukom što je potrebno napraviti jer tako imaju više vremena za objasniti onima u školi. U nekim situacijama nije ni to loše. To sad ovisi i o težini gradiva koje se obrađuje te o jasnoći poslanih materijala. O tome koji je način predavanja bolji možemo raspravljati dugo.

Posljedice nastave na daljinu

            Na kraju krajeva, nije bitno samo ono što je bolje i jednostavnije za profesore, već kako učenici najbolje uče. Po mišljenu učenika u našoj školi, najlakše prate nastavu video pozivom jer tako čuju profesora koji im sve bolje i detaljnije objasni. Kako bi se sve negativne posljedice online nastave ublažile, najavljeno je obavezno antigensko testiranje učenika svakog ponedjeljka. Učenicima će škole isporučiti testove s kojima će se testirati svakog ponedjeljka kod kuće prije škole. Mjere stupaju na snagu 7. veljače 2022. godine. Roditelji će javljati rezultate antigenskih testova školi. Ukoliko je učenik negativan, zapisuje se u učenikovu bilježnicu koju razrednik svaki tjedan pregledava. Ukoliko je učenik pozitivan, više ne idu u izolaciju oni koji su u krugu od dva metra. Negativan test učenika oslobađa od odlaska u samoizolaciju pošto se smatra da se učenik najvjerojatnije neće zaraziti. Na taj se način smanjuje broj izolacija. Jedan od glavnih ciljeva ovih novih mjera jest smanjenje zatvaranja učenika unutar kuće zbog osjećaja usamljenosti i izoliranosti. Sve to šteti njihovom mentalnom zdravlju. Posljedice toga su i slabije učenje, slabija motivacije i teže praćenje gradiva.

            Jesu li se izolacije mogle od početka rješavati na ovaj način? Zašto nisu i tko je odgovoran  da se učenicima iz dana u dan pogoršava mentalno zdravlje? Imaju li učenici zaista manje motivacije za učenje nego prije pandemije? Kako to riješiti? Puno je razmišljanja potrebno kako bi dokučili odgovore na ova pitanja. Jasno je da je online nastava imale i neke dobre strane. Naučili smo više o računalnom svijetu, što će nam, vjerujemo, biti vrlo potrebno u budućnosti. S druge smo strane izgubili motivaciju za učenje i smanjili tjelesnu aktivnost. Kako  nadoknaditi propušteno?  “Krenite korak po korak”, savjetovao je jednom prilikom Martin Luther King, „Ne morate vidjeti čitavo stubište. Samo napravite prvi korak.” Možda će uvođenje testiranja biti korak k normalnoj školi za što veći broj učenika.

Ivano Livojević, 7. a

Image by Steven Weirather from Pixabay