Pogoni zjape prazni

Iako Pamučna industrija Duga Resa već godinama ne postoji, ostala su sjećanja. Velik dio naših sugrađana generacijama je bio vezan uz njen rad. Naš grad u novom tisućljeću živi drugačije, ali mislimo da se ponekad dobro prisjetiti ne tako daleke prošlosti. Tomu u prilog donosimo razgovor s Višnjom Pavlić, Sindikalnom povjerenicom i predsjednicom Radničkog vijeća Pamučne industrije Duga Resa od 1989. godine pa sve do njezinog zatvaranja.

Gradnja tvornice počela je davne 1884. godine. Strani tvorničar prepoznao je dobar položaj našega mjesta: rijeka Mrežnica, seosko stanovništvo i blizina prometnice. Izgrađen je  Kasar, radničko naselje u kojem su živjeli radnici koji su se doselili iz okolnih seoskih mjesta. U Velikoj i Maloj vili živjeli su rukovoditelji tvornice. Tijekom godina gradile su se predionica, proizvodnja struje, zatim pogon tkaonice, dorade, pletionica, ljevaonica i pogon konfekcije. U svojim najslavnijim godinama u tvornici je bilo zaposleno četiri i pol do pet tisuća radnika. Bila je to jedna od najvećih tekstilnih tvornica u ovom dijelu Europe.

Žene radnice

Koliko je žena radilo i u kojim uvjetima?

Bila je to ženska tvornica. U njoj je radilo 70 – 80 posto žena. Rad je bio organiziran u tri smjene i to je bilo osam satno radno vrijeme: jutarnja smjena od 6 do 14 sati, poslijepodnevna smjena od 14 do 22 sata i noćna od 22 do 6 ujutro. Zbog velike potrebe u proizvodnji u tkaonici po potrebi je bila organizirana i četvrta smjena što je značilo da se radilo svih sedam dana u tjednu. Bilo je četrdeset satno radno vrijeme što znači da je to bio petodnevni radni tjedan, sve ostalo je bio plaćeni prekovremeni rad. Svi uvjeti rada su bili regulirani kolektivnim ugovorom tvornice. Radnici su imali pravo na godišnji odmor ovisno o godinama staža. Najkraći godišnji odmor je bio u trajanju od osamnaest dana na što su se nadograđivali ostali uvjeti, dodatni dani po godinama staža, dani za uvjete rada, za smrt u obitelji… Radilo se u vrlo teškim uvjetima: u predionici prašina, u tkaonici velika buka, u doradi mirisi boja, a u konfekciji osam satno sjedenje nad šivaćim  mašinama.

Kako su takvi uvjeti utjecali na žene?

Uz teški smjenski rad i obavezu obavljanja svih kućanskih poslova, radnice su vrlo rano obolijevale od profesionalnih bolesti. Već u najboljim godinama bile su izmučene, iscrpljene… Veliki broj žena je morao odlaziti u prijevremenu mirovinu ili se trajno liječiti.

Što se u tvornici proizvodilo?

Pamučna je imala raznolike proizvode: proizvodnja pletiva, pređe, šivanja posteljine i stalni programi donjeg rublja i sportske odjeće. Zauvijek je ostala najprepoznatljivija po kvaliteti i prekrasnim šarama tkanine „damast“.

Težak rad za malu plaću

Jeste li bili zadovoljni radom u tvornici?

Tvornički rad je bio težak rad, radnička plaća mala, a norme visoke. Od svega najgore je bilo to što je u posljednjih nekoliko godina isplata plaća postala neredovita pa je znalo proći i  dva-tri mjeseca da je nije bilo. Kako su u tvornici većinom radile cijele obitelji, u kuću nije dolazio nikakav prihod pa je egzistencija radnika bila izuzetno ugrožena. U mojoj obitelji se generacijski radilo u tvornici. Teško je bilo shvatiti da nakon ratnih godina (nakon što je većina radnika sudjelovala u obrani naše države, a mi žene pod uzbunama trčale na posao jer je tvornica radila punim kapacitetom i oblačila našu vojsku) plaće više nisu bile redovite.  Takvo stanje je bilo odraz ukupne gospodarske situacije u Hrvatskoj, a na tržištu više nije bilo mjesta za tekstil. On je propadao u cijeloj državi, a Pamučna se različitim protestima radnika održavala dok god je mogla. Na kraju je nezadovoljstvo dominiralo, žene su odbile raditi dok im se ne isplate plaće i Pamučna ušla u višetjedni štrajk. Radnice su čvrsto stajale na stajalištu da neće započeti raditi dok ne dobiju svoje teško zarađene plaće.

Gdje je Pamučna danas?

S obzirom da se nisu pronašli uvjeti za isplatu plaća, tvornica je ušla u stečaj. Proizvodnja je zaustavljena, a svi su radnici dobili otkaz i završili na Zavodu za zapošljavanje. Tvornica je temeljem stečajnog zakona prodana privatnom vlasniku koji je jedno kratko vrijeme u kratkom obimu obnovio proizvodnju u nekim pogonima. Danas se u tvornici proizvodi samo struja, a u konfekciji povremeno radi 20 do 30 žena. Pogoni zjape prazni, a ruševni zidovi podsjećaju na nekadašnji ponos i hraniteljicu našega grada.

Lana Pavlić, 7. b

Damast

Damast je nekada bio najcjenjeniji proizvod Pamučne industrije, a ona je bila jedina u ovom dijelu Europe koja ga je proizvodila.

Damast je tkanina nastala u srednjem vijeku na području današnje Sirije. Ime je dobila po gradu Damasku. Za razliku od standardnog tkanja gdje se podiže svaka druga nit osnove, damast se tka tako da se prema predlošku podiže točno određena nit ili niz niti. Radi se od najtanje do deblje pređe bijele boje ili u laganim pastelnim bojama. Kad se tkanina istka, dobijemo srednje teški materijal s uzorkom koji je formiran tkanjem. Damast je sjajan, a na površini su vidljivi različiti figuralni ili ornamentalni uzorci dobiveni žakard tkanjem u istoj boji.

Tkalački žakard stroj

1801 godine – Joseph Marie Jacquard izumio je tkalački stroj kod kojeg su uzorci tkanja bili predstavljeni nizom bušenih kartica. Raspored rupica na bušenim karticama predstavljao je program kojim se određivalo djelovanje tkalačkog stroja.

Mala hidroelektrana

1884. godine ugrađene su dvije vodne turbine snage 662 kw.