Razgovor s učiteljicom Mirjanom Erdeljac Cunhom

Što Vas je motiviralo da budete učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture?
Kao dijete sam bila izuzetno aktivna, puno vremena sam provodila u igri na otvorenom, a voljela sam i plesati. Završila sam srednju medicinsku školu i htjela sam posao iz područja zdravlja pa eto, tako sam povezala zdravlje i kretanje i završila Kineziološki fakultet u Zagrebu.

Što najviše volite kod svog posla?
Najviše volim rad s djecom. To me oduševljava, djeca su moja najveća inspiracija, djeca koja dođu u peti razred i koju onda ispratim u osmom razredu. I tako stalno u krug.

Osim što predajete Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, vodite li neki drugi sport?
Nekad sam vodila rekreaciju za žene. Nekih sedam godina sam se bavila time, međutim, trenutno to ne radim. Isključivo se bavim s osnovnoškolcima i djecom. Voljela bih jednog dana na svom seoskom imanju organizirati kampove za djecu.

Kojim ste se sve sportovima bavili ?
Kao dijete sam se bavila rukometom, u studenskim danima suvremenim plesom. Nijednim se sportom nisam bavila dugotrajno. Tenis igram rekreativno. Puno me sportova interesira, puno sportova sam na fakultetu trebala proći, tako da mogu reći da sam s puno sportova povezana. Jako volim plivanje.

Koje sve sportove vodite u našoj školi?
Jako sam sretna da mogu reći da sam podijelila naše aktivnosti u puno dijelova. Vodim futssal za dječake za 5. i 6. razred/7. i 8. razred. Vodim odbojku za djevojčice za 5. i 6. razred/7. i 8. razred i odbojku za dječake za 7. i 8. razred. Također vodim ritmiku za djevojčice 5. i 6. razreda te 7. i 8. razreda. Uz to sam i razrednica.

Zašto je sport važan za učenike?
Smatram da je sport izuzetno važan za djecu u ovim vremenima. Nažalost, igranje vani je nekako nestalo. Sport i TZK su ostali jedan vid druženja djece. To je jedini predmet na kojem su djeca slobodna, a ne u klupama. Djeca mogu puno toga naučiti putem sporta i Tjelesne i zdravstvene kulture.

Koji Vam je sport najdraži? Zašto ?
Pa iskreno, ne bih mogla izdvojiti nijedan sport jer me svi mogu oduševiti na svoj način. Individualni sportovi imaju svoje prednosti, ekipni imaju svoje, kao zajedništvo, grupni rad… Mogu reći da nisam baš sklona boksu i nekim borilačkim sportovima.

Koji Vam je najdraži sportaš/ica?
Ponosna sam da mi, u maloj državi, imamo toliko vrhunskih sportaša koji su proslavili sebe i našu prekrasnu zemlju. Ali isto tako me oduševljavaju i natjecanja koja mi kao škola doživljavamo jer pravi i vrhunski sportaš se jedino sam sa sobom uspoređuje i na taj način napreduje.

Koliko dugo radite u ovoj školi?
Evo, upravo smo izračunali, ako smo u pravu, to bi bilo prije nekih trinaest godina da sam došla u OŠ Ivan Goran Kovačić, a prije toga sam radila u OŠ Barilović.

Što radite u slobodno vrijeme?
Za početak, imam tri psa, jednu mačku. Svakodnevno s njima odlazim u šumu da i oni dožive slobodu, a isto tako ja s njima uživam u prirodi. Zatim idem na jogu, kad je prilika plešem, kartam sa svojim prijateljicama, idem na izložbe. Volim pratiti kulturne događaje. Uglavnom, mogu reći da sam vrlo aktivna.

Kakvu glazbu slušate?
Glazbu obožavam! Gotovo ne postoji žanr glazbe koji ja ne slušam, od rocka do klasike, narodnih pjesama, naših izvođača, naših pjesama. Volim slušati elektronsku glazbu, pa tako volim ići na partije (zabave) gdje DJ-evi puštaju elektronsku glazbu.

Volite li čitati?
Obožavam čitati! Ponosna sam što imam svoju kućnu biblioteku, i u njoj zastupljeno mnogo raznih područja, od kuharica, knjiga iz moje struke, puno duhovne literature, umjetnosti.

Koja Vam je najdraža hrana?
Voće i povrće! Mogu reći da sam gotovo u potpunosti izbacila meso. Pojedem ribu, ali najsretnija sam kad jedem domaću hranu, kiselo zelje, kiselu repu, kašu, razne salate, povrće i puno voća, sireva.

Kako biste organizirali kamp o kojem ste nam pričali?
To je moja velika želja. Posjedujem predivnu kuću u prirodi. Mislila sam organizirati aktivnosti za grupe djece. To bi mogla biti orijentacija, spavanje pod zvijezdama, kako pripremiti obrok, pješačenje do toplica Lešće… Mogli bismo imati tjelovježbu na otvorenom, navečer logorsku vatru, gledanje filmova pored logorske vatre, učiti kako postaviti šator. Uglavnom, imam jako puno ideja! Naravno, to bi bilo do sugestija djece koja bi dolazila, uvijek bih poslušala dječje ideje. Sva bi djeca bila dobrodošla!

I za kraj nam recite neku poruku učenicima?
Prvo bih rekla da vjerujete u sebe jer svatko ima dar za nešto. Ne mora svatko biti izvrstan sportaš. Znači, kad pobijedimo svoje strahove, kad nastavimo vjerovati u sebe kada nešto pogriješimo, MISLIM DA SU TO PRAVI SPORTAŠI, a nije važno koje si mjesto osvojila na nekom natjecanju.

Razgovarale: Bela Vrbetić, Hana Galović i Lea Matija Cvitković, 6.b
Za objavu pripremila: Lea Matija Cvitković, 6. b